Svekolika manjkavost

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci i Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek, Vladimir Andrić/Vjekoslav Janković:Crvenkapica, red: Vladimir Andrić

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci u koprodukciji s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića, Osijek premijerno je postavilo dječji mjuzikl Crvenkapica za koji je tekst prema motivima predstave Vjekoslava Jankovića iz 2004. napisao i režirao Vladimir Andrić. Kostimi i scenografija djelo su Ivane Pjevac, scenski pokret i koreografija Maje Huber dok je skladatelj i glazbeni suradnik Igor Valeri.

  Vinkovačko–osječka verzija Crvenkapice donosi publici pomalo izmijenjenu bajku o simpatičnoj maloj djevojčici (Katarina Šestić) koja se sama samcata uputila posjetiti bolesnu baku. Nakon uobičajene majčine upute (Matea Marušić, igra i Baku) o izbjegavanju razgovora sa strancima, ubrzo će sresti lovca Luku (Ivan Pokupić), ali i velikog, zlog vuka Vučka (Marijan Josipović) koji će učiniti sve da napuni trbuh. Opasna pustolovina završava naravno sretno, a Crvenkapica će sklopiti i nova prijateljstva s tužnim zecom Hilarijem (Vladimir Andrić) i umišljenom leptiricom Doricom (Katarina Krištić).

  Andrićeva vizija dječjeg mjuzikla primjerena je trajanjem, pa se djeca mogu koncentrirati na praćenje četrdesetominutne predstave koja je i sadržajem načelno primjerena dječjem uzrastu (4+) i to je sve što se tiče redateljske i dramaturške primjerenosti. Cijela izvedba okarakterizirana je brojnim manjkavostima već od samog početka, pa je glas naratora (Ivica Lućić) koji i postavlja pitanja djeci snimljen, čime je živa interakcija s publikom onemogućena a funkcija postavljanja pitanja nejasna. Snimljeni su i songovi, pri čemu se ansambl bori držati korak s ritmom i melodijom, što na sceni izgleda nespretno i odaje dojam nepripremljenosti.
  
  
  
  Priča sadrži vrlo malo živih dijaloga pa se većina radnje odvija kroz songove ili recitacije, što nije dobro izbalansirano, pa se stječe dojam kako priče niti nema. Sama pouka priče o izbjegavanju razgovora sa strancima pada u vodu jer Crvenkapica na putu susreće nekoliko likova i uporno sa svima razgovara, a čak i kada joj se značajno još jednom javi u sjećanju majčino upozorenje te posumnja u Vučka, odmah se predomisli i posluša njegov savjet o bržem putu kojim treba krenuti. Kao da to nije dovoljno, niti mizanscen i prostorno kretanje nisu promišljeni, pa kad joj Vučko objašnjava kojim putem krenuti, ona ga posluša i ode na drugu stranu, a Vučko koji treba krenuti drugim putem kako bi stigao prije nje, zaputi se istim putem.
  
  Susreti Crvenkapice s drugim likovima i interakcija nametnuti su i dramaturški zbrzani, a u njih su uklopljene i poruke o prijateljstvu i pedagoški momenti poput objašnjavanja kako izgleda šuma u određenim godišnjim dobima, koje cvijeće kada raste, kako se treba ponašati prema prijateljima, pa su odnosi među likovima zapravo nepostojeći. Manjkavostima nema kraja pa se Baka nakon što svlada Vučka sakrije u ormar i više je nema?!? Jednostavno ostavi Crvenkapicu da dođe u kuću i da ju napadne Vučko, pa kad joj niti Hilarije niti Dorica ne mogu pomoći u borbi u kući, Baka se ne javlja. Čak kada se pojavi i lovac koji svlada Vučka, Baka se više ne pojavljuje niti itko pita za nju…

  Scenografija je primjerena i funkcionalna te se sastoji od nekoliko plošnih stabala, jedne stolice te plošne površine koja predstavlja majčinu kuću i dva natkrivena zida koji predstavljaju bakinu kuću. Kostimi su također minimalistički, stilizirani i kombinirani sa suvremenom odjećom, pa tako na primjer Hilarije ima zečje uši i jeans kombinezon, Vučko je u pretežno crnoj boji, ima dlakave šape, šešir s ušima i sako s prslukom i leptir mašnom, leptirica ima krila, bijelu majicu i tajice, a Crvenkapica je odjevena klasično, bijela haljinica, crvene cipelice i crveni ogrtač s crvenom kapuljačom, kao i lovac koji je odjeven u pastelne boje s lovačkim šeširom.  Iako naizgled kostimi funkcioniraju i podupiru priču, okarakterizirani su i manjkavostima – primjerice, Vučko nema rep, Hilariju su zubi nacrtani ispod donje usne, Luka nosi kravatu, Baka i Majka imaju iste frizure bez promjene u boji…
  
  
  
  Kako se radi o mjuziklu, predstava sadrži i sedamnaest originalnih songova koji su melodični, pjevni i pripadaju različitim glazbenim žanrovima koji se preklapaju s karakterima i emotivnim stanjima likova te time doprinose cjelokupnoj atmosferi. Međutim, usprkos izvrsnim songovima, cjelokupan dojam je narušen slabim pjevačkim sposobnostima ansambla. Jednako manjkavo je i oblikovanje svjetla koje je načelno zapostavljeno, a moglo je uvelike doprinijeti pojačavanju atmosfera.  

  U ovakvom konceptu ansambl nije imao s čime raditi pa ne čudi niti slab cjelokupni dojam energije i vještine - od glasa, govora, scenskog pokreta i animacije (Zorko Bagić), a ne pomažu niti bosanski naglasci Katarine Krištić i Mateje Marušić. Štapne lutke ose, vjeverice, ptičice i leptira pojavljuju se tu i tamo, ali više su scenska dekoracija nego lutkarski element. Jedini koji se istaknuo nastupom je Marijan Josipović, koji je uspio kreirati uvjerljiv lik vuka u glasu, govoru i pokretu, ali i on je na mjestima ostajao visjeti u zraku.

  Nova premijera Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića, Osijek manjkava je predstava u gotovo svim elementima kazališne umjetnosti, koju od cjelokupnog slabog dojma nisu uspjeli spasiti dobri songovi i temeljna prepoznatljiva priča. Nažalost, još jednom se pokazalo kako nije mudro odabrati jednu osobu da napiše tekst, režira i glumi u predstavi, a usprkos opće poznatoj činjenici, vinkovačko je kazalište još jednom odlučilo učiti na vlastitim greškama.
  
  
  
  U koprodukciji s “DK Branka Mihaljevića u Osijeku”
  Tekst: Vjekoslav Janković i Vladimir Andrić
  Režija: Vladimir Andrić
  Kostimi i scenografija: Ivana Pjevac
  Skladatelj i glazbeni suradnik: Igor Valeri
  Scenski pokret i koreografija: Maja Huber
  
  Glume: Katarina Šestić, Marijan Josipović, Matea Marušić, Ivan Pokupić, Katarina Krištić, Vladimir Andrić, Zorko Bagić i Ivica Lučić
    
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2018.
  
  

                 

   

Piše: