Konfuzno, neartikulirano i nemotivirano

Koprodukcija: Umjetnička organizacija SKOP / MSU / Zip zone; Saara Turunen, Aleksandar Hut Kon i Emanuele Aldrovandi Table d˝hote, red. Nenad Glavan

• 
  
  Inkarnacije postdramskog kazališta - tematski najrazličitije usmjerene, često oblikovane u okviru istih estetika i specifičnih postupaka u tretmanu scene, glumca, koreografije i inih izražajnih sredstava kojima pokušavaju više ili manje uspješno ostvariti interakcije s publikom, okosnica su sve većeg broja suvremenih kazališnih produkcija, među kojima se našla i Table d´Hôte, nastala u suradnji Umetničke organizacije SKOP, zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i Zip_zonea, premijerno izvedena u Dvorani Gorgona.
  
  Imenovana frazom čije se značenje nalazi u francuskom restoranskom nazivlju, a opisuje unaprijed postavljene jelovnike koji donose više sljedova jela uz unaprijed određenu cijenu, predstava bi trebala - prema redateljskoj viziji Nenada Glavana, biti upravo to - pregled pojava u suvremenosti kojoj su svi njezini dionici - i autorski tim i publika, izloženi bez mogućnosti odabira, a uz nužnost konzumacije i plaćanja. Strukturom je, kako navode autori, triptih suvremenih dramskih tekstova triju dramatičara: Saare Turunen, Aleksandra Huta Kona i Emanuelea Aldrovandija, čija bi se poveznica trebala očitovati u tematskom određenju prema neminovnosti pojava različitih, kako to tvrdi programski letak predstave, izama u suvremenom društvu, ali i na paralelama s Trimalhionovom gozbom Petronijeva Satirikona. Sve navedeno trebalo bi činiti predstavu čije će središnje obilježje biti aktualnost i suvremenost - i u izrazu i u onome što izražava.

  
  
  Nažalost, Table d´Hôte pokazuje se radom koji uspijeva ponuditi malo od naznačenog, predstavljajući se većim dijelom kao niz prizora iz repertoara ekspresionističkog, fizičkog i posebice postdramskog teatarskog sloga bez mnogo motivacije u odabiru i realizaciji postupaka na sceni. Počevši od predložaka čija je raznorodnost - od gotovo posve atekstualnog do onog u kojem je bujica replika nezaustavljiva, rezultirala nesklapnošću i posljedično nerazumijevanjem i nemogućnošću prenošenja motiva koji bi opravdavali postupke na sceni, postupci u predstavi pokazuju znakove nejasnoće i nemotiviranosti. Tako, primjerice, započinje relativno dobro uvježbanim no nemotiviranim i shodno tome za oblikovanje scenskog znaka nepogodnim koreografskim prizorima (koji je potpisala Almira Osmanović, u inače vizualno atraktivnoj i uvježbanoj izvedbi) te se nastavlja u nizu postdramskih, već uvelike viđenih pa i kanoniziranih postupaka. Ima tu svega - od prizora nasilja i brutalnosti, preko korištenja projekcija i boja, do golih tijela i poluartikuliranih replika, sve u brzom ritmu i stalnom smjenjivanju.
  
  Na kraju gledanja ostaje dojam nejasnoće, zbrke i ponajviše nemotiviranosti. Na scenu su dovedeni brojni prizori čija bi se značenja trebala očitovati u njihovoj kompleksnosti, no do tog očitovanja ne dolazi već ostaje niz postupaka, glumačkih i redateljskih invencija i intervencija čiji je značaj upitan. Jer, nisu opravdane odnosno ne nalaze smisao vlastitog povezivanja, a zatim i objašnjavanja odnosno posredovanja različitih značenja publici, a što bi im trebala biti svrha, razlog postojanja i opravdanje dovođenja na scenu. Rezultat je predstava čiji je značenjski sloj upitan odnosno uvelike nevidljiv i nedokučiv, ili barem konfuzan, dok se estetika nalazi u granicama već viđenih postupaka, gradiranih od ekspresionističkog preko fizičkog i plesnog do postdramskog teatra. Publici ostaje snalaženje u svim tim registrima, estetikama i nedostatku sadržaja koji bi ih povezivao i opravdavao, no teško je iznaći razloge za opravdavanje tog napora jer kada bi se pokušalo razumjeti, i dalje bi ostao dojam konfuznog, neartikuliranog, nemotiviranog.

  
  
  Na sceni je pet glumaca-plesača, snalaze se u izvođački zasigurno kompleksnim, fizički i psihički napornim nizovima prizora, no uvelike zbog strukture predstave ne uspijevaju mnogo artikulirati, a ni glumački pokazati. Osim mogućnosti savladavanja i nošenja sa svim akrobacijama i napornim postupcima koje moraju iznijeti na sceni, no čija je vrijednost i stvarna potreba upitna upravo zbog nedostatka sadržaja koji bi se njima artikulirao. Almira Osmanović daleko se najbolje snalazi na sceni, posebice u vlastitim koreografijama ali i u ostalim prizorima, dok je ostatak glumačke ekipe (Maja Ožegović, Marko Braić, Denis Bosak i Matino Antunović) prezentirao izvođački kompleksne no ne odveć intrigantne uloge, uvelike zadane okvirima predložaka i predstave. Također treba spomenuti prilikom izvedbe 12. veljače potpuno disfunkcionalan prijevod na engleski koji je, projiciran iznad scene na portalu, bio vremenski neujednačen odnosno pogrešno tempiran a  često i sasvim pogrešan.

  Rezultat je predstava koja je uvelike nefunkcionalna. Naime, njezini prizori su već mnogo puta viđeni i upotrijebljeni primjerci, prvenstveno postdramskog sloga, dok joj je sadržaj nejasan i nedovoljno u mogućnosti oblikovanja koherentnih scenskih znakova. Dakle, Table d´Hôte pokazao se nažalost uvelike ispodprosječno postdramskim te u konačnici, jednostavno napornim.
  
  
  
  EPIZODA I : Saara Turunen
  EPIZODA II: Aleksandar Hut Kono
  EPIZODA III : Emanuele Aldrovandi
  Prijevodi: Nenad Glavan i Aleksandar Hut Kono
  Režija i scenska instalacija: Nenad Glavan
  Koreografija: Almira Osmanović
  Glazba: Gerardo Cinquegrana
  Kostimografija: Matija Čop
  Realizacija videa: Dino Nikšić
  Oblikovanje svijetla: Tomislav Maglečić
  Asistent scenografa: Ana Vračarić
  Asistent kostimografa: Laura Špoljar
  Asistent glazbe: Francesco Catuogno
  Inspicijentica: Dinka Lozić
  Izvođači: Almira Osmanović, Marko Braić, Denis Bosak, Maja Ožegović i Matino Antunović
  Izrada scenografije: Krunoslav Ozimec
  Stručni kordinator za levitaciju: Filip Zec
  Suradnje: TINFO (Helsinki), Teatro Vascello (Rim), Teatro Koreja (Lecce)
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2018.
  

Piše: