Izostao obrađen komunikacijski okvir

Zagrebačko kazalište mladih, Jean Cocteau / Chris Kraus / Paul B. Preciado Ljudski glas, red. Bojan Đorđev

• 
  
  Redatelj Bojan Đorđev i dramaturg Goran Ferčec na Sceni Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih oblikuju predstavu sastavljenu od složene, tročlane fakture - dramskog teksta Ljudski glas Jeana Cocteaua, koji je ime prenio i na cjelinu, zatim romana I love Dick Chrisa Krausa te (auto)teorijskog filozofskog spisa Testo yonqui Paula B. Preciada. Posrijedi je, dakle, kazališna adaptacija tekstova različitih namjena, poetika i estetika, upisanih od autora i prepoznatih u predlošcima. Ujedno, sva tri teksta izmiču žanrovskom smještanju i jednoznačnom vrednovanju teoretičarskim pojmovnim aparatom, svrstavajući se tako u nekovrsni eksperiment. Formalni ili sadržajni - uglavnom i jedno i drugo, no svakako eksperiment, definiran kao izlaženje iz ustaljenih, teorijski prepoznatih i vrednovanih diskursa u koje bi ih se moglo, barem u vođenju vlastitog čitateljskog a u ovom slučaju i gledateljskog iskustva, zatvoriti. Očito je već temeljem ovih teorijskih i načelnih opaski o predlošcima Ljudski glas, kako ga vide Đorđev i Ferčec te shodno time postavljaju u ZKM-u, predstava složenih poticaja i usložnjene realizacije.
  
  Polazi od eksperimenta, a nastavlja tretirajući tekstove koji su sami po sebi eksperimentalni, eksperimentom u njihovoj kazališnoj prilagodbi i izvedbi. Takav tretman očituje se u postupku odricanja mogućnosti oblikovanja lika na sceni, odnosno pokušajem stvaranja univerzalnog, ljudskog glasa koji neće biti zatvoren u okvire lika čiju repliku čini. Pet glumica, igrajući, ne postavlja se u dramske situacije u kojima bi mogle kontekstualizirati svoj lik i tako ga oblikovati, osobinama odijeliti od ostalih i učiniti vlastitom scenskom kreacijom. Naprotiv, njihova se kreacija sastoji u oduzimanju prava na osobnost - prvo vlastitom (potencijalnom) liku a zatim i njegovoj (eventualnoj) scenskoj kontekstualizaciji, a s ciljem postizanja univerzalnoga glasa, glasa koji će na sceni biti predstavnik ne neke određene osobnosti nego društvenih pojava, odnosa i devijacija o kojima govori. Eksperiment, onaj autorskog tima predstave, tako se očituje u tretmanu lika, zapravo odricanju mogućnosti oblikovanja lika na sceni, a kako bi se ostvarila univerzalnost i time vjerojatno pokušalo ostvariti proces prepoznavanja i identifikacije publike sa svim pojavama o kojima takvi, oksimoronski višeznačni, depersonalizirani likovi govore na sceni.

  
  
  Upravo u tome očituje se narav Ljudskog glasa kao eksperimenta eksperimentom. Naime, prvi od predložaka - Cocteauov Ljudski glas, postavljen je kao izvedbeni eksperiment. Formalno, brojem osoba na sceni monodrama, zapravo je tekst koji istražuje mogućnosti glasa kao sredstva komunikacije, ali i upravo suprotnog - njezinog prekida, zagušenja. Tako publika gleda ženu na kraju ljubavničkog odnosa s muškarcem koji ju je ostavio, kako telefonom održava završni, jedini preostali i mogući kontakt s njim. Razgovor traje, ona govori u telefon, no publika ne čuje onog s druge strane. Odgovor s druge strane ostaje u telefonskom signalu i ne dolazi do publike no dolazi do scene, čega je posljedica izlomljenost replika, u kojima su sadržani odgovori na ono što se čuje s druge strane slušalice ili smetnje u komunikacijskom kanalu, publici posredovane samo kroz replike jedne strane. Istovremeno replike pokazuju potpun slom svojeg autora, žene čiji je pogled na život vezan uz muškarca koji je ostavlja i koja se zbog toga ne može pomaknuti, sagledati realnost i krenuti dalje. U Ljudskom glasu Đorđeva i Ferčeca taj je lik žene povjeren svim glumicama na sceni, čime se ostvaruje njegovo razlamanje i, shodno tome, pokušaj dekonstrukcije osobnosti žene iz Cocteauove drame.

  Drugi predložak - I love Dick Chris Kraus, pokus je epistolarnim romanom. Njegova protagonistkinja, autoreferencijalno nazvana Chris Kraus, pismima komunicira s Dickom Hebdigeom. Barem nominalno komunicira, jer su njezina pisma upućena no bez odgovora, koji ne stiže i kojeg ona – čini se, ni ne očekuje. U tim pismima, opet nominalno, poziva se na zabavu i seksualnost oslobođenu granica. No, Chris Kraus očito treba sugovornika, kojeg ne nalazi ni u svojem suprugu Sylvereu niti u sve više imaginarnom Dicku Hebdigu. Izvedbeni eksperiment i ovdje ostaje jednak, u lomljenju glasa, njegovom povjeravanju više glumica i time pokušaju prenošenja iskustva Chris Kraus na iskustvo društva, a posljedično i publike.

  Testo yonqui Paula B. Preciada eksperiment je filozofskim spisom, jednako njegovom strukturom i formom, kao i uobičajenim načinima kreiranja sadržaja. Preciado formulira postavku o farmako-pornografskoj eri u kojoj te dvije pojave kreiraju društvene odnose i osobnosti koje se u njima kreću, ne zadržavajući se samo na misaonom pokušaju i postavljanju teorije nego i na vlastitom, uključujući sebe u taj i takav svijet i pristajući biti njegovim eksperimentalnim uzorkom. Tako tekst nadrasta uobičajene okvire filozofskog spisa, postajući i vrstom intimne ispovijesti o autorskim proživljavanjima ere devijacija, koju teorijski prepoznaje, opisuje i postavlja. I opet, eksperiment autorskog tima ostaje u lomljenju glasa, u prenošenju tog iskustva - intimnog i proživljenog a opet teoretskog, na glas društvene realnosti, poentirajući kroniku različitih devijacija i pojava kojima su izloženi svi - i autori i publika i glumci na sceni i njihovi predlošci, bez obzira na mogućnost čitanja predloška kao intimnog iskustva.

  
  
  Pristup je, dakle, inovirajući. On je i potreban zbog identifikacije, kroz iznalaženje društvenih pojava u predlošcima i njihovo poopćavanje, kako bi se publici omogućila aktivna uloga u osvještavanju, a zatim i iznalaženju svojeg dijela u ljudskom, kolektivnom glasu. No, upravo je u tome problem predstave. Naime, nakon shvaćanja eksperimenta, a to se događa relativno rano, već kod postavljanja okvira razlamanja jedinstvenog glasa u glas pet glumica - koji je u sva tri predloška isti, nastavlja se izlaganje različitih dijelova predložaka, što nakon ne mnogo vremena postaje nekomunicirajuće, čak i zamorno. Jedna od postavki autorskog tima i tretmana scenskog rada jest i u odbijanju neposrednih interakcija između glumica, odnosno stvaranja klasičnih dramskih situacija. To se čini integralnim dijelom u pokušaju stvaranja ljudskog, univerzalnog, dramskim likom neopterećenog glasa, što je u smislu pokusa zanimljivo no otežava mogućnost stvarnog komuniciranja sadržaja. Isto je osobito izraženo u drugom te posebno trećem predlošku, koji nisu mišljeni i pisani kazališno, barem ne izravno.
  
  Dakle, iako je svaki od predložaka eksperiment, iako su i postavkama unekoliko srodni, njihove su naravi i narativi drugačiji. No, čak ni to ne bi bio problem kad bi izvedbeni pokušaj bio drugačiji. Ovako ostvaren  i prezentiran publici ne uspijeva ponuditi funkcionalnu, i što je u ovakvim predstavama najvažnije – a to i autori naglašavaju u tekstu otisnutom u programskoj knjižici, sadržajnost koja će omogućiti zapitanost publike. Jednostavno, pokus je razumljiv, percipiran i shvaćen, prenesen je i onaj autora predložaka i stvoren vlastiti, no sadržaj kojim je eksperimentirano - a to je društveni rasap, ostao je nekomunikativan zbog okvira u kojem je prezentiran.
  
  Urša Raukar, Barbara Prpić, Hrvojka Begović, Lucija Šerbedžija i Nataša Dorčić na sceni funkcioniraju kao ansambl. Vidljivo je to u brojnim prijelazima između replika, potrebi koordinacije u stvaranju izlomljenog, ljudskog glasa. S druge strane, kada dolaze do sadržaja - nakon što je eksperiment postavljen, u pokušajima njegove komunikacije s publikom postaju opterećene zahtjevima i načinima komuniciranja, posebice kada se radi o druga dva, formom ne-kazališna predloška. To dovodi do trenutaka deklamiranja (posebice u trećem tekstu), nerazumljivosti u ponekim replikama i općenito očitog zamora i kod publike i kod izvođača. Komunikaciji sadržaja publici ne pomažu ni kostimi Maje Mirković, unatoč također pokusnim postavkama poput kombinezona koji dupliciraju golo ljudsko tijelo ili kostima majmuna kao posljedice farmako-pornografije, kao ni scena Siniše Ilića koja je, iako potencijalno atraktivna, uvelike ostala nefunkcionalna.
  
  
  
  Ljudski glas, dakle, uspio je eksperiment. Međutim zbog složenosti, eksperimentiranje je uvelike onemogućilo prenošenje sadržaja koji bi bio dovoljno snažan kako bi izazvao identifikaciju te zapitanost. A to je bio, barem se tako čini, cilj stvaranja ljudskog, univerzalnog glasa.
  
  Redatelj: Bojan Đorđev
  Dramaturg: Goran Ferčec
  Scenograf: Siniša Ilić
  Kostimografkinja: Maja Mirković
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj tona: Kruno Miljan
  Asistent dramaturga: Espi Tomičić
  Inspicijent: Željko Začek
  
  Glume: Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2018.
  
  

Piše: