Tradicionalizam umjesto provokativnosti

Gostovanje Ludens teatra, Koprivnica: Shelagh Stephenson, Sjećanje vode, red. Franka Perković, GDK Gavella

• 
  
  Shelagh Stephenson (1955) u kazalištu je počela glumica u Royal Shakespeare Company, a uz to je tumačila i epizodne uloge na malom ekranu. U svojim četrdesetima počela je pisati kazališne komade, a nešto prije i radio-drame od kojih joj je Five Kinds of Silence dobila Writers Guild Award (nagradu udruge pisaca) za najbolju originalnu dramu 1996. Za nju je ta godina bila još značajnija po tome što joj je izveden debitantski kazališni komad Sjećanje vode, ali unatoč nekim pozitivnim kritikama koje su autoricu svrstavale među značajne nove provokativne dramatičarke poput Sarah Kane ili Carol Churchill, praizvedba nije postigla veći uspjeh - vjerojatno zato što ju je Terry Johnson režirao kao obiteljsku dramu, zanemarujući baš one elemente koje su je od tog žanra odvajali – obračun s tek preminulom dominantnom majkom koja se pojavljuje kao duh da bi se obranila od optužbi da je sputala život i onemogućila budućnost svojih triju kćerki.
  
  Shelagh Stephenson razbija tradicionalnu strukturu realistične obiteljske drame ne samo uvođenjem fantastike nego i zamjenom psihologiziranja humorom (uglavnom crnim), te usmjeravanjem pozornosti na nepouzdanost i različitost sjećanja koje i više od psiholoških motivacija i obiteljskih odnosa određuje protagonistice. Otud i naslov Sjećanje vode, koji je povezan i s nekima od novijih istraživanja koja tvrde da i voda posjeduje sjećanje. No, kada je dvije godine kasnije taj komad u jednom od prestižnijih londonskih teatara postavio isti redatelj stavivši u prvi plan komične i crnohumorne elemente, Sjećanje vode postiglo je ne samo komercijalni uspjeh nego je dobilo i renomiranu nagradu Olivier za najbolju komediju. Potom su slijedile izvedbe u mnogim zemljama, a doživjelo je i (ne posebno uspjelu) ekranizaciju Before You Go (Prije nego što odeš, 2002) u režiji uglednog britanskog veterana Lewisa Gilberta.

  
  
  Kod nas ju je prvi na scenu postavio HNK u Osijeku 2007. u režiji Ivice Šimića i prijevodu Lare Hölbling Matković, koji je poslužio i za novu predstavu koprivničkog Ludens teatra. Osječka je predstava uspijevala biti dopadljivom jer je Šimić odnose tri sestre koje se pripremaju za sprovod majke (čiji se duh također povremeno materijalizira na sceni) radio s nekim asocijacijama na Čehova, kombinirajući dramske i komediografske elemente, što je omogućilo glumačku raznovrsnost u službi zabavnosti, ali je potisnulo tekstualnu originalnost i ambijentalnu autentičnost Shelagh Stephenson.

  Franka Perković je pak izbacila iz predstave nadnaravne elemente koji prate pojavu majčinog duha i predstavu gradila na koncepciji obiteljske drame koja kao da je dašak Tennessea Williamsa donijela u britansku provinciju. U tome se možda može tražiti razlog zbog kojeg tri sestre kao glavna lica pomalo odstupaju od uobičajenih predodžbi o ucviljenim kćerkama koje pripremaju sprovod majke u kući u kojoj su s njom odrasle. Svaka od njih optužuje je kao glavnog krivca za svoju osjećajnu ispražnjenost i seksualnu frustriranost. Ivana Krizmanić efektno tumači najstariju Teresu kao naizgled najčvršću među njima, koja optužuje sestre da su svu brigu o majci prepustile njoj, a onda se na neočekivan način lomi u kritičnim trenucima. Iskra Jirsak kao najmlađa Catherine vješto balansira između neurotičnosti i oduševljavanja raznim muškarcima, šopingom ili drogom, dok između ta dva antipoda Bojana Gregorić Vejzović vrlo nijansirano oblikuje najkompleksniji lik srednje sestre Mary koja se suprotstavlja sestrama, ne uspijeva riješiti probleme s ljubavnikom, a na kraju se lomi pod teretom sjećanja iz djetinjstva. Muškarci su ovdje svedeni na stereotipe koje Goran Grgić kao Maryn oženjeni ljubavnik koji laže da će zbog nje napustiti ženu i djecu i Ivan Grčić kao Teresin dobar i dosadan muž tumače koncentrirano i uvjerljivo.

  
  
  Zahvaljujući vrlo dobrom glumačkom ansamblu koji je koncentriran na psihološku motivaciju lica, Sjećanje vode može zabaviti gledatelje čak i kao ovom tekstu ipak neprimjerena konvencionalna obiteljska drama. Njenu realističnost potencira i scenografija Zdravke Ivandije Kirigin koja predstavlja veliku središnju sobu s pomalo ofucanim namještajem kojom dominira veliki krevet (i koja se ipak čini kao da pripada nekom stanu ovdašnjeg propalog srednjeg sloja). Toj realističnosti pridonose i za Maritu Ćopo neuobičajeno konvencionalni kostimi. U svemu tome potpuno je u pozadinu potisnuta jedna od glavnih tema Shelagh Stephenson – nepouzdanost i subjektivna obojenost sjećanja koja pokreće neočekivane obrate u komediji zasnovanoj na crnom humoru, koja ima bogatu tradiciju u čitavom angloameričkom teatru i filmu i kojoj crni humor služi za razbijanje određenih tabua ili društvenih konvencija. Ovdje autorica tim crnim humorom i britkim dijalozima (koji osvajaju i u vrlo dobrom prijevodu Lare Hölbling Matković) lomi neupitnost poštovanja majke, ljubavi prema djeci, tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, religije, pa time i čitavog društvenog ustroja.
  
  U koprivničkoj predstavi (uglavnom zagrebačkih autora i glumaca) od toga suviše kao vicevi bez pravog konteksta ostali su ti specifični komični elementi koji pokazuju način kako Stephenson strukturira svoj komad kao apsurdni pomak od konvencionalnog realizma u originalnom traženju dubljeg smisla ne samo sjećanja nego i međuljudskih odnosa. Tako zbog snijega kojeg nitko ne čisti sprovod kasni jer pogrebnik ne može doći kolima po pokojnicu, a kada konačno stigne, traži od obitelji da oni iznesu lijes. On ne može jer ima umjetnu šaku, a kada suprug jedne i ljubavnik druge sestre to odluče učiniti, moraju okrenuti lijes postrance jer inače ne bi prošao kroz vrata. To je ostalo kao bizarnost koja odudara od cjeline koja se nažalost nije odlučila za originalnost i provokativnost nego se zadovoljila solidnim uprizorenjem konvencionalne slike neobične obitelji.

  
  
  Redateljica: Franka Perković
  Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Stanislav Kovačić 
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Prijevod: Lara Hölbling Matković

  Igraju: Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Krizmanić, Iskra Jirsak, Goran Grgić, Ivan Grčić

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. veljače 2018.  

                                                 

Piše: