Lički magični realizam

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Damir Karakaš, Sjećanje šume, red. Tamara Damjanović

• 
  
  Prije nepunu godinu dana Tamara Damjanović je svojom prvom predstavom u „Gavelli“ Srce veće od ruku Elvisa Bošnjaka pokazala ne samo iznimnu redateljsku nadarenost nego i sklonost stvaranju osobnih autorskih predstava. U suradnji s dramaturginjom Ninom Bajsić očito je usmjerena prema vrlo slobodnom tretiranju izabranog kazališnog predloška da bi ga prilagodila vlastitoj viziji teatra. Donijelo joj je to znatan uspjeh i onda kada se kao kod Elvisa Bošnjaka radilo o dramskom tekstu, a još je više opravdanja za takvu odluku bilo u pristupu Karakaševom romanu. Sjećanje šume upravo je po specifičnoj umjetnosti riječi vrhunska proza u kojoj autor svojim iznimno originalnim književnim postupkom stvara dojmljivu sliku svog zavičaja kao zasebnog svijeta određenog atmosferom, pejzažom, tradicijom i legendama koji sile ljude da se u njemu bore i ostvaruju snagom i agresivnošću, dakle postupcima, a ne onim što bi kazalištu bilo najbliže – izgovorenim riječima.

  Tamara Damjanović uspijeva vrlo slobodnim korištenjem romaneskne građe ostvariti autorsku predstavu koja uz sličnost glavnih elemenata radnje raznovrsnim teatarskim postupcima uspijeva prenijeti na scenu duh Karakaševog djela. U tome se prvenstveno oslanjala na glumce od kojih je za svoju originalno osmišljenu koncepciju dobila punu podršku kroz niz vrlo uspjelih i međusobno precizno usklađenih kreacija. U središtu pozornosti je Dječak (na ulasku u pubertet) u izvanrednoj kreaciji Filipa Križana koji ga igra vješto balansirajući između naivnosti kojom kao neminovnost prima omalovažavanje kojom ga zbog njegove bolesti i nedovoljne snage tretira okolina i mašte u kojoj uspijeva postati nogometaš ili vojnik. Pritom gledatelj često nije siguran da li je neki prizor iz mašte ili stvarnosti, jer su redateljici i jedni i drugi prizori jednako važni. Zato ih i režira na isti način i tako (uz izniman protagonistov doprinos) postiže teško ostvariv kazališni dojam adekvatan proznom pisanju u prvom licu o sjećanju šume na Dječakovo odrastanje.        

  
  
  Tim odrastanjem dominira sukob s Ocem kojeg energično i s puno autoriteta tumači Darko Milas kao čovjeka kojeg ne samo patrijarhalna tradicija nego i teški uvjeti preživljavanja formiraju kao neupitnu glavu obitelji i koji čak i onda kada poželi izaći iz tog okvira nije to u stanju kao u dramatičnoj sceni u kojoj želi pogladiti po glavi teško bolesnog sina, ali mu ruka ne uspijeva preći onih nekoliko posljednjih centimetara. Težak položaj žena u toj obitelji vrlo dobro prikazuju Ivana Bolanča kao Majka koja nastoji barem djelić razumijevanja za Dječaka prenijeti i na njegova Oca i Ana Kvrgić kao Baka koja se zahvaljujući godinama ipak usudi izreći poneku primjedbu, ali time jedino izaziva Očev bijes, dok Tena Nemet Brankov uspješno koristi nešto širi prostor koji joj je prepušten kao mlađoj Sestri od sukoba s bratom do brige za njega i bezuspješnih (ali ipak manje strogo tretiranih) pokušaja djelovanja na Oca. Jedina od obitelji koja se odlučno suprotstavlja ne samo Ocu nego i nepromjenjivom stanju stvari i ne boji se žestokog sukoba jest Tetka, Očeva sestra u jednom od rijetkih kratkih posjeta iz grada koji ju je potpuno promijenio.
  
  Silina kojom iznosi svoje stavove doprinosi još jednoj u nizu vrhunskih kreacija Barbare Nole u posljednje vrijeme, a ovdje je upotpunjena i velikim transformacijama, primjerenim ostalim vrlo različitim licima koje tumači u ovoj predstavi (učiteljica Vahida, Baba Vuna). Vrlo uvjerljivi u tumačenju raznih muških lica koja pridonose kompleksnosti slike ovog zabačenog dijela Like su i Enes Vejzović (lugar, veterinar Zlatko, vojnik JNA 1, ustaša 1) i Janko Rakoš (djed Pave, čovjek iz grada ili priviđenje, vojnik JNA 2, ustaša 2). Ipak za Dječaka i njegovo sjećanje filtrirano kroz šumu koja poprima mitske dimenzije važniji su malobrojni vršnjaci. Amar Bukvić kao Pejo i Igor Kovač (Nenad) nalaze pravu mjeru između tinejdžerskog ruganja zbog bolesti slabijem i drugačijem i svojevrsne vezanosti i prijateljstva koji vjerojatno proizlaze iz malog broja mladih. Anja Đurinović Rakočević zanimljivo tumači Dječakovu simpatiju Marinu na granici između dječje začuđenosti i idealizirane djevojke nalazeći zagonetnost koja ostavlja dvojbe da li su se nježni prizori između njih dvoje doista dogodili ili proizlaze iz Dječakove mašte.

  
  
  Takve granične situacije između zbilje i privida, stvarnosti i fantastike prevladavaju u vrlo uspjeloj režiji Tamare Damjanović koja je uspjela stvoriti efektnu atmosferu zbivanja onkraj riječi i fabule, te tako kreirati magičan svijet odrastanja Dječaka u vrlo posebnom svijetu. Iznimnosti tog prostora bitno pridonosi inventivna scenografija Dinke Jeričević s deblima (bez grana i lišća) koja vise, a ponekad se i zanjišu kada se neko od lica možda i nenamjerno sudari s njima. Ta stilizirana drva (uz osmišljenu rasvjetu Zdravka Stolnika) stvaraju atmosferu ličke zabiti koja se utapa u šumi, a još veći odmak od realnosti predstavlja djelomično zakriven podij u pozadini. Na njemu glumci, izlazeći iz svojih uloga, posebnu atmosferu stvaraju svirajući glazbu Katarine Ranković ne samo na instrumentima nego i na raznim predmetima, a povremeno kao kontrapunkt ili komentar izvode i songove za koje je tekst napisala redateljica i koji su jedini slabiji element predstave.
  
  Mnogo smisleniji su zvučni efekti (autor Nenad Kovačić) koje na istom mjestu i također uz uporabu raznih predmeta izvode glumci koji u tom trenutku ne sudjeluju u scenskom događanju. Ti zvukovi često ilustriraju ono što se ne vidi (igranje nogometa s nevidljivom loptom, klanje nevidljive svinje...) i što se naslućuje iz pokreta glumaca precizno izvedenih u koreografiji Nikoline Medak. Tom odmaku od realizma pridonose i kostimi Marite Ćopo koji se ne vežu za određeno razdoblje nego na duhovit (ponekad i pomalo karikaturalan) način kombiniraju elemente suvremene odjeće i one od prije četrdesetak godina. Preciznim usklađivanjem svih tih doprinosa u cjelinu jedinstvene predstave Tamara Damjanović je svojim viđenjem Sjećanja šume Damira Karakaša kroz vrlo uspjelu sliku sjećanja Dječaka osjenčanih šumom stvorila svijet bogatih, višeznačnih uspomena u kojem se tragika miješa s bajkovitošću postajući atraktivan scenski događaj koji djeluje poput neke vrste ličkog magičnog realizma.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2018.  

Piše: