Suptilna i indirektna obiteljska priča

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Bruno Margetić, Gusari, red. Zoran Skalicki

• 
  
  Predstava za djecu Gusari djelo je u kojem mogu uživati i pronaći se ne samo djeca nego i njihovi roditelji. Prateći metaforično putovanje jednog dječaka po vlastitoj svijesti, zajedno se susrećemo s istim problemima koji mu se prikradaju i koji ga prate čak i kad od njih pokuša pobjeći u svijet gusara. Njegova prugasta pidžama tako postaje mornarska majica, ali pustolovina i zadovoljstvo svejednako su daleki jer ga i dalje čeka teški zadatak - djetetu svakako jedan od najtežih: razumijevanje i manevriranje unutar gusarskih, odnosno jednako nerazumljivih roditeljskih svađa.

  Uz odlične, organski raspisane i izvedene svađe, koje u harmonično kaotičnom dramskom odnosu roditelja vjerno i prepoznatljivo igraju Dunja Fajdić i Hrvoje Horvat, pozicija djeteta je vrlo dobro psihološki ocrtana unutar samog narativa, kao i na mikrorazini situacije odnosno nemogućnosti da sudjeluje u obitelji. Glavni lik predstave je dječak koji uslijed neprestanih rječkanja i svađanja svojih umornih roditelja istovremeno osjeća osobnu krivicu ali i nevažnost, čak suvišnost. On se osjeća nevidljivo, pa takvim i postaje. Radi se o vrlo tužnoj i melankoličnoj kombinaciji osjećaja koja je u stvarnosti i više nego učestala i normalna za dijete, te vrlo teška, gotovo nemoguća za komuniciranje.
  
  
  
  Lik dječaka vrlo senzibilno i razumljivo igra glumac Matija Čigir koji niti u jednom trenutku ne odlazi u stilizaciju, kao niti u podebljavanje vlastite glume. S njegovim likom je vrlo lako empatizirati unatoč kompleksnoj i zapravo neizrečenoj poziciji iz koje njegovi problemi proizlaze. Kroz svoju narativnu putanju prolazi samostalno te čini glavnog pokretača i razrješavatelja osobne pozicije. Iako se pri završetku predstave može osjetiti da je lik dječaka razriješio i obiteljsku situaciju, predstava je vrlo ne-naivna. Dramaturški  izbjegava izjednačiti dječakovu situaciju s njegovom pozicijom. On sazrijeva i shvaća odnose oko sebe te načine na koje se može unutar njih kretati, no nikako ne pronalazi lijek protiv obiteljskih razmirica.

  Možda najnejasniji moment unutar strukture narativa je lik Inspektora koji, u gotovo deus ex machina maniri, vraća lik dječaka iz gusarskog nivoa u stvarnost. Iako je na sceni prikriveno prisutan tijekom cijele predstave, njegovo uključenje na razini radnje je vrlo iznenađujuće i odskače od načina na koji je predstava dotad doživljavana. Scenografsko rješenje stvaranja gusarskog broda iz dječjeg kreveta i režijska odluka da isti bude rasklopljen od strane glumaca je iznenađujuće zanimljivo zaigrala na sceni, otkrivajući spretnu dizajnersku konstrukciju i stvarajući prozor djeci u kazališno-tehnički proces.

  
  
  U vrlo čistoj, ali maštovitoj paraleli između svakodnevnog obiteljskog života i svakodnevnog gusarskog života, ne samo da se stvara prostor za bavljenje i rješavanje problema u komunikaciji i odnosu djeteta i roditelja, nego se subverzivno tematizira i suptilno pokušava najmlađe upoznati s važnošću na koji način okružje u kojem jesu odlučuje i utječe na to kako će svijet oko sebe vidjeti, pa i zamišljati. Radi se o vrlo vrijednoj poduci odnosno načinu promatranja ne samo svijeta oko sebe nego i načina na koji nas taj svijet oblikuje, što je nešto što se u velikoj većini dječje literature i programa ipak ne tematizira.

  © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2018.
  

Piše: