Između humora i satire

Gostovanje izraelskog Kazališta Cameri u sklopu Ciklusa europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih, Došao konj u kafić, r. Dror Keren, 19. i 20. siječnja 2018.

•  

  Gostovanje izraelskog Kazališta Cameri u sklopu Ciklusa europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih, donijelo je na scenu neposredan, otvoren i mnogobrojnim razinama osobnosti bogat prikaz lika, zapravo studiju ličnosti stand-up komičara Dovaleha G (igra ga Dror Keren, istovremeno i redatelj predstave te jedan od autora, uz Michu Levinsona i Avnera Bena Amosa, scenske prilagodbe predloška autora Davida Grossmana), oblikovanu kroz postupno prelaženje nastupa u prikaz, iskreno dovođenje i oblikovanje svih onih točaka njegova života koje pokazuju značajke nikako komičnog nego zapravo složenog, a često i sasvim tragičnog.
  
  Naime, Dovaleh G - sredovječni komičar i verzirani stand-up izvođač, dolazi na još jednu od brojnih izvedbi, za čije je mjesto radnje njegov producent odabrao lokaciju u Netanyji, gradu na izraelskoj obali Sredozemlja, i čiji bi sinopsis trebao izgledati otprilike jednako svakom drugom, uz neke kompleksnije i neke manje kompleksne no svejednako zabavne priče i monologe, kakve uobičajeno čine različite stand-up izvedbe, ispunjavajući ih sadržajem primjerenim očekivanoj publici, odnosno onime za što se očekuje mogućnost najbolje zabave. Koja će biti satirična, često sarkastična, ponekad i ispitivalačka prema vremenskim i prostornim aktualnostima i društvenim fenomenima konkretne sredine, no nikako ne bi trebala biti, barem ne u očekivanjima publike, intimna ispovijed, zapravo skica za studiju ličnosti komičara, a posebice opterećujućih elemenata i događaja iz prošlosti koji su tog komičara formirali.
  
  

  Način na koji se odvija stand-up nastup u predstavi upravo je takvo izlaženje iz uobičajenog, kršenje kanona i očekivanja publike i dovođenje njezinih članova u stanje zapitanosti drugačije od onoga kakvome su se nadali dolazeći na večer komičara-pripovjedača. Ostaje pripovijedanje, ostaje i uglavnom samostalno scensko bivanje Dovaleha G, čime je očuvan okvir specifičnog komičarskog postupka kojem se trebalo svjedočiti, no sadržaj kojim se on ispunjava postaje potpuno drugačiji, zapravo ugođajni i tematski antipod najavljenom. Zbog toga se tijekom trajanja nastupa periodički od glumaca pozicioniranih u publiku čuju uzvici neodobravanja, podsjećajući tako onu stvarnu publiku koja je dotad - što na temelju saznanja prije predstave, što na temelju uvjerljivosti i složenosti životne priče komičara, moguće zaboravila kako se nalazi na nečemu što bi trebao biti stand-up a postalo je sve samo ne slijed kanona toga postupka. Dovaleh tada nakratko prelazi u stand-up registar, ispriča nekoliko šala, ali se brzo, potaknut nekim sjećanjem, vraća u svoju životnu priču i napuštanje kanona onoga čime se bavi. Takvo poigravanje žanrovima i različitim uobičajenim i poznatim scenskim postupcima nije samo sebi svrhom niti ispunjava svoj smisao u prikazivanju mogućnosti neobičnih spojeva i funkcionalnosti drugačijeg stand-upa. Inverzija postupaka, naprotiv, okvir je za druge razine igre koje se oblikuju pred publikom, a zapravo su izraz, emanacija osobnosti Dovaleha G.
  
  Obilježen roditeljskom tragedijom i smrću tijekom njegova boravka u vojnom kampu, djetinjstvom u prijateljstvu s čovjekom koji je postao kazneni sudac vrlo strogih i često zbog autoritarnosti propitivanih nazora, a sada se pojavljuje i uključuje u publiku Dovalehova nastupa te kontaktima s tada djevojčicom a danas ženom ekscentričnog habitusa i njime skrivene dobrodušnosti, Dovaleh G - komičar i čovjek nesređena života a još manje sređenih i suočenih memorija, centar je izgradnje razina predstave. Upravo te razine, koliko bile složene i brojnih poticaja, kompleksne u oblikovanju ličnosti a jednostavne u prepoznavanju i identifikaciji publike (koja je zasigurno zbog određenih kulturnih i socijalnih specifičnosti, znatno lakša i ostvarenija kod izraelske publike), ujedno su i problem, zapravo opterećenje predstave.
  
  
  
  Dovaleh G istovremeno je tijekom predstave i komičar često zahtjevne, misaone i referirajuće komike - u trenucima kada se vraća stand-upu zbog kojeg je nominalno na sceni, zatim osoba izlomljenih socijalnih kontakata i prisjećanja u dijalozima s dvoje likova iz djetinjstva, koji mu se u nekim trenucima na sceni pridružuju prekidajući njegov nastup, i biće složenih doživljaja, nesređenih i nerazriješenih odrednica vlastitog identiteta i društvene uloge, prvenstveno zbog obilježenosti iskustvima iz mladosti. Prijelazi između tih slojeva i razina povjereni su gotovo u potpunosti osobnosti Dovaleha G; u njemu se odvijaju i tako dolaze na scenu, igrani od jednog glumca, čime se, unatoč trudu, prijelazi među njima, njihovo usklađivanje i dramaturško uobličavanje ne mogu do kraja realizirati. I iako je to zasigurno obilježje ličnosti, na sceni može djelovati donekle naporno, onemogućavajući publici dosljedno i potpuno sklapanje svega što se na sceni događa u cjelinu. Osobito kada je i okvir postavljen u situaciju koja je sama po sebi neobična i stoga zahtjeva razjašnjavanje, što svakako jest slučaj u ovakvom obratu od stand-up formata, gdje komičar potpuno prelazi iz svog uobičajenog registra u introspekciju.

  Na uglavnom praznoj sceni, koju obilježava tek uobičajen scenski element stand-upa - visoka stolica (scenografija Svetlane Berger), u oblikovanju trenutaka iz života Dovaleha G sudjeluju tek sugestivnost rasvjete (Adi Shimroni) te osobito minimalističke video-projekcije susreta dvojice prijatelja iz djetinjstva (autor videa je Sariel Keslasi). Sve ostalo ostavljeno je glumcima koji u takvim složenim uvjetima posredovanja brojnih slojeva ostvaruju zanimljiva rješenja, no ipak minimalno, ali primjetno ne ostvaruju kontekstualizirane prijelaze između razina, što je vjerojatno više posljedica teksta nego zastoja u glumačkoj kreativnosti. Dror Keren tako ostvaruje složenost svog lika, oblikuje ga višeznačno i višestruko, gotovo samostalno posredujući sva njegova obilježja, u sat i pol neprekidne scenske prisutnosti što u monološkoj, što dijaloškoj formi.
  
  
  
  Aya Granit Shva ostvaruje kreativan balans intimne, djetinje i povučene strane svoga lika, s njegovim primjetnim ekscentričnim elementima, kreirajući tako očuđujuću, suptilnu osobnost, dok Yigal Zacks kao umirovljeni sudac i prijatelj iz djetinjstva igra suzdržano, donekle rezervirano, a zapravo snažno i postojano. Yossi Yarom kreirao je korektnu epizodu producenta, povremeno osoba iz publike.
  
  U konačnici, Došao konj u kafić je predstava više razina i slojeva, čija je složenost ujedno fascinantna ali i djelomično otežavajuća. No, intrigantna osobnost Dovaleha G pružila je mogućnost oblikovanja zanimljivih i snažnih glumačkih kreacija tijekom ovoga gostovanja.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2018.

Piše: