Don Juan - naš suvremenik

Teatar Exit, Zagreb: Patrick Marber, Don Juan u Sohou, red. Slavica Knežević

• 
  
  Neodoljivog i beskrupuloznog zavodnika Don Juana iz legende na kazališnu je scenu prvi put postavio značajni španjolski dramatičar iznimnog jezičnog umijeća i baroknog stila Tirso de Molina (1583– 1648), autor oko četiri stotine komada (šezdesetak sačuvanih) među kojima je najcjenjeniji Seviljski zavodnik i kameni uzvanik (El burlador de Sevilla y el convidado de piedra, 1630.) koji naglasak stavlja na nemoral i pokvarenost plemstva kao ozbiljnu opasnost za opstojnost države i njenog društvenog ustrojstva. Nakon njega je barem dvadesetak autora (a među njima je bilo i velikih imena) Don Juana uzimalo za protagonista svojih djela, a među njima je najutjecajniji Molièreov Don Juan ili kamena gozba (Dom Juan ou le festin de pierre, 1665.) s mnogo više komičnih elemenata od španjolskog prethodnika. Kod njega protagonist i pored mnogih negativnih karakternih svojstava poprima obilježja buntovnika protiv licemjernog (dobrim dijelom crkvenog) morala koji vlada društvom. Takvim etičkim načelima naivno vjeruje njegov sluga Sganarelle, kojem on superiornim duhom i cinizmom pokazuje kako je to licemjerje pogubnije od svega što svojim zavođenjem i nepridržavanjem pravila može on sam učiniti.
  
  Taj element buntovništva i kritičkog odnosa prema društvu iz neuobičajenog, gotovo grotesknog rakursa bio je najzanimljiviji autorima raznih verzija Don Juana i njihovim tumačima, iako su možda širokoj (posebice muškoj) publici zavodnički pothvati protagonista bili zanimljiviji. Međutim, način na koji tretira žene ne bez razloga izaziva negativne reakcije pobornika ravnopravnosti spolova i (ne samo) političke korektnosti, pa je to vjerojatno razlog da je posljednjih desetljeća znatno rjeđe u središtu pozornosti. Jedan od rijetkih koji je u novije doba nastojao afirmirati svoje viđenje Don Juana je višestruko nagrađivani engleski dramatičar i redatelj Patrick Marber (1964.), koji je posebno cijenjen po uspješnom privlačenju mladih gledatelja na ozbiljne kazališne predstave. Tu sposobnost je vjerojatno htio potvrditi i Don Juanom u Sohou gdje je protagonista, sada kao britanskog plemića iz iznimno bogate obitelji, doveo u suvremeni London i njegov noćni život.
  
  
  
  Zadržavši znatan dio ključnih Molièreovih situacija, ali neke od njih prilagodivši suvremenim situacijama i načinu ponašanja, Marber je ponešto pojednostavio složenost njegovog komada, a i jezično ga približio suvremenoj mladeži (što je u Exitovu izvedbu uspješno prenio prijevod Mirte Jurilj i Marka Torjanca), ali i njegov Don Juan razbija konvencionalni moral (a i političku korektnost) nadmoćnom inteligencijom i duhovitošću, pa autor tim putem postupno gradi kritiku hipokrizije suvremenog društva. Isto toliko mu je bitno pokazati kako živimo u društvu ne samo dvojnog morala nego i različite pravde za bogate i one ostale, pokazujući to i situacijama u kojima Don Juana nitko ne poziva na odgovornost ni za paljenje cigarete u predvorju hotela gdje je to zabranjeno, ali ni za nesreću koju je izazvao svojim gliserom (napisano prije slučaja Horvatinčić).
  
  Unatoč tome on ipak osjeća nezadovoljstvo ne samo svijetom nego i samim sobom, te su mu učestali ljubavnički uspjesi tek kratkotrajno ispunjavanje praznine i trenutak zadovoljstva. Takav se protagonist doima apsurdnim čovjekom u apsurdnom svijetu koji niti jednim mogućim postupkom neće moći promijeniti niti sebe niti svijet (što podsjeća da je Albert Camus jedan od Marberu najdražih pisaca). Iako vjerojatno nije malo (posebice) mladih suvremenika koji dijele sličan svjetonazor, londonski ljubitelji kazališta nisu bili oduševljeni takvim njegovim prikazom, pa praizvedba 2006. nije bila uspješna, dok mu je pozornost i uglavnom vrlo dobre ocjene kritičara donijela obnovljena verzija prikazana 2017. S Davidom Tennantom (koji nije samo televizijska nego i teatarska zvijezda) u naslovnoj ulozi.

  
  
  A koliko glumačka interpretacija može značiti ne samo za privlačenje publike nego i u tumačenju značenjskih slojeva predstave pokazala je izvedba Don Juana u Sohou u Teatru Exit, koja je u režiji Slavice Knežević imala dvije premijere s dvije većim dijelom različite glumačke postave u vizualno i mizanscenski gotovo potpuno istovjetnoj izvedbi. Prema tome, a i alternacijama u epizodnim ulogama, moglo bi se pomisliti da je glavni razlog zamjenama interpreta to što Teatar Exit nema vlastiti glumački ansambl pa bi zamjene mogle omogućiti da se predstava odigra i u terminima kad je netko od glumaca zauzet na drugom mjestu. Međutim, različitost glumačkog pristupa dvojice tumača naslovne uloge zapravo je donio potpuno drugačiji smisao čitavog komada, što je mnogo bitnije od usporedbe tko je od njih bio bolji.
  
  Na premijeri A (29. prosinca 2017.) Filip Juričić je suvremenog Don Juana upečatljivo i s iznimnom energijom tumačio kao hedonista koji se zahvaljujući šarmu (a i bogatstvu) uzdigao iznad okoline i zakona. Pritom uspijeva zavesti ne samo žene s kojima dolazi u dodir na sceni nego i publiku, postajući idealizirani predstavnik jedne od dominanti današnjice – osmišljavanja života kroz traženje užitka i zabave (o čemu svjedoči i pristajanje znatnog dijela populacije na slogan „Samo zabava!“ jedne naše TV-postaje). No, najveće umijeće Juričić pokazuje kroz povremene kratke napukline u paradiranju takvim stavom, kada njegov Don Juan sa zebnjom shvaća da je potpuno zadovoljstvo ograničena trajanja i da nakon osvajanja bilo koje od bezbrojnih mu ljubavnica i spolnog odnosa nastaje zastrašujuća praznina koju može samo privremeno prikriti sljedećim zavodničkim pothvatom. Ključnim monologom pri kraju predstave Don Juan opravdava svoje postupke time da je od njegove bezosjećajnosti i težnje prema sebičnim zadovoljstvima mnogo gore licemjerje moćnika koji u ime konvencionalnog morala i tradicionalnih vrijednosti otpočinju ratove ili na neki drugi način uništavaju živote, a to u sugestivnoj Juričićevoj interpretaciji djeluje više kao isprika i opravdanje za samoga sebe nego kao kritika društva.

  
  
  Za razliku od tog hedonističkog zavodnika, Don Juan Živka Anočića na premijeri B (12. siječnja 2018.) djeluje kao da nakon dugogodišnjeg zavodničkog staža rezignirano i bez pravog užitka nastavlja s takvim načinom života ponajviše zato jer se ne želi prilagoditi licemjernom društvu koje ne cijeni. U toj bitno drugačijoj, ali i jednako zanimljivoj glumačkoj interpretaciji spomenuti Don Juanov monolog zvuči kao snažan i dobro promišljen politički govor. Nasuprot tome, jedina scena u kojoj protagonist pokazuje snažne (ali hinjene) osjećaje lažno je pokajanje zbog izbjegavanja razbaštinjenja kojim mu prijeti otac (kojeg Darko Stazić tumači u obje predstave s dojmljivom ozbiljnošću, koja zbog svoje neprimjerenosti nekim situacijama nerijetko izaziva smijeh). Za razliku od Juričićevog Don Juana, kao predstavnika onih koji se brinu samo za užitak i zabavu, Anočić utjelovljuje drugu ne manju brojnu skupinu ljudi koji kojekakvo mudrovanje i politikantstvo upotrebljavaju da bi ostvarili financijsku, a i svaku drugu korist, što se u nas svakodnevno viđa.

  A da  su za predstavu Soho i London tek povod da komunicira s vlastitom sredinom, pokazuje i Kip (Damir Klemenić - impresivan kada je nepomičan, kada se pokrene osmišljen u pokretu, ali i nespretan u praćenju teksta koji dolazi iz zvučnika). S njim predstava počinje i završava, a Marber je Molièreovog Kamenog gosta (statuu čovjeka kojeg je Don Juan ubio) pretvorio u spomenik Karlu iliti Charlesu II, kralju Velike Britanije i Irske od 1660. do 1685., kojeg su podanici zvali „veselim kraljem“ zbog sklonosti sličnih Don Juanovim, ali koji je ipak nakon Cromwellove pobune i uspostave republike obnovio monarhiju i stabilnost države. U Teatru Exit on je samo Kip koji predstavlja svojevrsno drugo ja ili savjest Don Juanovu. A i u jednoj i u drugoj varijanti Don Juan i njegov otac ne djeluju previše engleski, pa prije asociraju na ovdašnje tajkune i zlatnu mladež njihovih nasljednika.

  
  
  Epizodna lica u uspjelom tumačenju pretežno mladih glumaca (Bernard Tomić, Tesa Litvan / Anja Đurinović Rakočević, Karlo Mrkša / Robert Budak, Judita Franković / Vini Jurčić / Dajana Čuljak) i pored engleskih imena načinom ponašanja i mentalitetom bliži su ovdašnjim likovima nego Sohou. Iako mu je takav pristup možda bio najkompliciraniji, jer se klasičnih slugu u nas baš i ne viđa, vrlo zapaženu veliku ulogu Don Juanovog sluge Stana odigrao je Goran Guksić koji je i pomalo neobična upozorenja gledateljima da ne nasjedaju na Don Juanov šarm upotrijebio da publiku - i to zagrebačku a ne londonsku, pokuša pridobiti na svoju stranu, postavljajući se kao jedan od tipova koji pretežu u gledalištu.
  
  On je drag, topao, s indignacijom komentira gazdine postupke, želio bi postupati etički, ali ipak u svakom se ozbiljnijem sukobu povlači jer želi zadržati posao ma kakav on bio, a uz to se nada da će konačno dobiti zaostale plaće. A ta situacija je mnogo karakterističnija za Hrvatsku nego Englesku. I po tome te dvije uspjele, zapravo komplementarne izvedbe Don Juana u Sohou - koje ukazuju na dva nelijepa lica današnjeg društva (više u nas nego u Ujedinjenom Kraljevstvu) nadilaze zanimljivo prenošenje zapadnog komercijalnog kazališta, jer u svom podtekstu donose i tamno zrcalo u koje će poslije zabave i smijeha zaviriti barem dio gledatelja.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2018.

Piše: