Eklektičnost umjetničkih izraza

Teatar &TD; Ž. Zorica Šiš: Ljubavni slučaj Fahrije P.

• 
  
  Postupku oblikovanja i postavljanja djela koje bi trebalo funkcionirati kao hommage, posveta i prikaz neke umjetničke osobnosti, u pravilu počinje traženjem poticaja u produktima njegove umjetnosti, kako bi ju se pokušalo (re)interpretirati i, posljedično, kroz nju dati obrise tvorčevih poetika i estetika. Tako nekako, no nužno uvjetovano istovremenom kompleksnošću i eklektičnošću umjetničkih izraza i sredstava kojima se koristio, oblikuje se i Ljubavni slučaj Fahrije P. - predstava posvećena Željku Zorici Šišu, za života raznovrsnom i neumornom, suvremeno-popularnim rječnikom rečeno - multimedijalnom umjetniku, praizvedena u zagrebačkom Teatru &td.

  Neposredan početni motiv u Zoričinom stvaranju - a na kojem se temelji predstava, jest strip naslovljen Ljubavni život Fahrije P., nastao u okviru grupe ZZOT 1984. godine. Njegovi se složeni sadržajni i značenjski slojevi reflektiraju u postupke autorskog tima predstave koji su, kao i predložak, izloženi brojnim eklektičnim i povremeno vrlo hermetičnim značenjima, čije se opravdanje nalazi i mnogo dalje od animiranja stripa, prenošenja Zoričina djela u svojevrsni kondenzat, prikazan scenskim jezikom. Strip pretpostavlja određeno kretanje - ono kreatorsko, crtačko, ali i gledateljsko, čije je očitovanje u logičnoj i stalnoj povezanosti stripa i klasične animacije. Upravo je kretanje i stalan nemir obilježje i umjetničkih silnica koje je u vlastitom stvaranju oblikovao Zorica Šiš, što je vidljivo svakom čitatelju njegove biografije. I vrlo doslovno i u načinu iznošenja i nizanja motiva, pokret je odrednica ove predstave, stvarajući tako susret gledateljskog iskustva, neposrednog doživljaja viđenog i jedne od trajnih crta umjetničke biografije onoga o kome viđeno progovara.
  
  
  
  Doslovnost kretanja sastoji se u već mnogo puta viđenoj, ali za kazalište ipak uvijek pomalo inventivnoj i neobičnoj verziji igranja predstave na više mjesta, konkretno u različitim prostorima Studentskog centra - od Polukružne dvorane do različitih lokacija u i oko Kina SC-a. Koncepcijski, to se susreće s kretanjem u motivima čije je smjenjivanje, bilo unutar pojedine lokacije predstave ili između njih, ubrzano i mnogostruko, često i istodobno donoseći nekoliko motiva, stvarajući tako polivalentnost značenjskih obrazaca.
  
  Vizualno i auditivno, služeći se brojnim koreografskim, video i scenskim izražajnim sredstvima, a posebice tretmanom glazbe i svjetla kao integralnih dijelova predstave (u tom su smislu osobito impresivne posljednje scene i za njih kreirano glazbalo), sve je reflektirano u impresivan niz, uspijevajući suočiti publiku s eklektičnošću stvaralaštva autora kojim se nadahnjuje. Istovremeno, takav tretman kazališta omogućuje prikazivanje brojnih poticaja koji se okupljaju u kreaciji i čine kazališno djelo, u čemu je Zorica Šiš i njegov stripovski, ali i performerski, aktivistički i ini rad poslužio kao početak nekih kreativnih procesa koji ga nastavljaju i afirmiraju.

  S druge strane, pristup iznošenja brojnih motiva, koje uglavnom odlikuje visoka razina hermetičnosti više značenja, pokazala se u  predstavi i kao njezin određeni nedostatak. Brojnost i kreativnost različitih postupaka, redom u zanimljivim, inventivnim i dojmljivim koreografskim, scenskim i glumačkim rješenjima, ostala je djelomično ostvarena upravo zbog hermetičnosti značenjskog sloja motiva koji pokreću predstavu. Naime, predložak, sastavljen od više radova Željka Zorice Šiša, može se pratiti, čak i značenjski percipirati, no njegova eklektičnost i polivalentnost kao da zamagljuje dramaturške linije predstave, čineći je zanimljivom, inventivnom, u dobrom dijelu i impresivnom u tretmanu scenskih postupaka, no ne u potpunosti receptivnom i čitljivom u iznalaženju sadržaja koji želi prezentirati.
  
  
  
  Zbog toga vrlo kvalitetni trenuci u predstavi, poput suodnosa svjetla i sjene (u zadnjoj sceni igranoj na prostoru gledališta Kina SC-a), glazbenih umetaka, videa, a često i koreografskih detalja poput onih u kretanju inspektora Rainera Fassa, ostaju djelomično ostvareni, kao vrlo kreativne izvedbene intervencije, ali bez potpuno realiziranog značenja. Ili barem onog koje bi doprlo do gledatelja, osim možda najboljih poznavatelja opusa i osobnosti Željka Zorice Šiša.
  
  Autorski tim predstave ostvario je, dakle, intrigantan rad, čija se kreativnost i inventivnost stalno pokazuje tijekom izvedbe - već od opravdanog i promišljenog korištenja kretanja prostorima SC-a, preko odnosa glazbe, videa i scenskog govora, do promišljanja pokreta i njegovih dosega. U tome je vidljiv integralan pristup predstavi - i u aspektu promišljanja različitih oblika izraza, ali i u sudjelovanju kreatora tih izraza, dakle glumaca, glazbenika i skladatelja, oblikovatelja svjetla i kostima. Sve je to rezultiralo predstavom čija je kreativnost neupitna, uloga odavanja počasti ostvarena, no u nekim su trenucima izostala potpuno oblikovana značenja, odnosno koncepcijsko povezivanje onoga što se želi izreći s načinom na koji se izriče. Ipak, svakako je na eklektičnosti poticaja radova Željka Zorice Šiša ostvarena umjetnička kreativnost.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2018.

Piše: