Zrcalni odraz društvene zbilje

Matias del Federico: Na terapiji, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2017.

• 
  
  Kazalište Marina Držića novu sezonu otvorilo je premijerom drame Na terapiji suvremenog argentinskog pisca Matiasa del Federica koji upravo s ovom dramom, kako je istaknuto u najavi dubrovačke premijere, postaje sve prisutniji i igraniji i na europskoj kazališnoj sceni. Isti naslov zaslužio je pohvalne kritike na dosadašnjim izvedbama u Buenos Airesu i Madridu i, eto, postaje dijelom repertoara europskih kazališnih kuća. Na dubrovačku profesionalnu kazališnu scenu dolazi zagovorom redateljice Nenni Delmestre koja je, uz Linu Vengoecheau, prevela i adaptirala Federicovu dramu.
  
  Posebno za ovu prigodu i hrvatsku praizvedbu svoje drame, pisac je doputovao u Dubrovnik u kom je boravio nekoliko dana oduševljen gradom ali i samom činjenicom uprizorenja njegove drame. U razgovoru s novinarima pred premijernu izvedbu, ovako je sumirao svoje raspoloženje: „Dubrovnik je predivan i svih ovih dana osjećam se kao domaći. Emotivno proživljavam ovaj susret i bio sam jako iznenađen kad sam saznao da će se moj dramski tekst Na terapiji igrati u Dubrovniku. Lijep je osjećaj čuti prijevod vlastitog teksta na jedan, za mene, neobičan jezik.“

   
  
  Nakon što je prošle sezone uprizorila dramu Bjegunke autorskog dvojca Pierrea Palmadea i Christophera Duthurona s Milkom Podrug Kokotović i Ksenijom Prohaskom kao jedinim protagonisticama, Nenni Delmestre ponovno je s glumačkim ansamblom dubrovačkog kazališta podijelila svoj redateljski interes. Njezina dosadašnja redateljska kronologija u dubrovačkom kazalištu ukazuje na domišljat i primjeren te razložan izbor dramskih tekstova, dramaturške precizne razrade, primjereno odabrane glumačke podjele i, gotovo redovito, dosluhne pohvalne odjeke i kod kritike i kod publike. Na tragu takvog njenog dosadašnjeg dubrovačkog kazališnog pedigrea je i njen najsvježiji redateljski potpis i predstava Na terapiji u repertoarnom začetnom slijedu nove sezone Kazališta Marina Držića.

  Matias del Federico u ovoj blago humornoj ali i vrlo ozbiljnoj kazališnoj igri koja računa na posljedice s prijelazima iz komedije u dramu i obratno, izabire tri bračna para različitih biografskih i socijalnih statusa, svjetonazorskih pogleda i zazora, bračnih i predbračnih iskustava i uloga u društvenoj zbilji koje generiraju i njihove pojedinačne životne okolnosti, bračna svakodnevica, preljubi, tajne i izgovori. Precizno je to dijagnosticirana kronologija životnih epizoda i sudbina okupljenih protagonista koji su s oklijevanjem ali dobrovoljno pristali na grupnu terapiju na kojoj neće, pokazalo se i ne slučajno, biti njihove psihijatrice. Ona im, ako i postoji i ako nije fikcija i dio planirane zamke, očito poznavajući njihove bračne uloge i situacije te pojedinačne zatomljene tajne i zajedničke životne tragove, ostavlja kuvertirane naputke s detaljno iscrtanim rasporedom ispovjednih očitovanja nakon kojih bi se, u skladu sličnoj ili uobičajenoj grupnoj psihoterapijskoj praksi, mogli međusobno što bolje upoznati, prepoznati svoje vrline, mane, zagovore i zablude, ali i sučeliti svoja iskustva u terapeutskom procesu koji bi im na kraju možda mogao pomoći.
  
  Njihovi sukobi u takvoj intenzivnoj sesiji dobivaju neočekivane obrate iz kojih, tonući sve dublje u introspekcijskim analizama međusobnih odnosa, postaju svjesni različitosti i otuđenosti svojih i ne samo malograđanskih uloga i izbora. Rezultat ovakve po svemu nekonvencionalne (samo)terapije koju vode, tempiraju i usložavaju njeni akteri, pokazalo se na kraju, mučno je razrješenje, denunciranje, priznanje žrtve, osuda obiteljskog nasilnika i silovatelja. U cijeloj je priči, bez obzira na iznenađujući obrat na kraju u razrješenju uloga protagonista, objektiv sužen na ulogu žene, njeno zlostavljanje, ostavljenost, neravnopravnost i žrtvu. Tematika suvremena i aktualna i zrcalna kao odraz društvene zbilje naslijeđenih i prevladavajućih stereotipa i svakovrsnih primjera nasilja nad ženama.

  
  
  Redateljica Nenni Delmestre u svom redateljskom konceptu računa na glumce, a u ovom dubrovačkom slučaju, u nevelikom matičnom ansamblu, odabrala je glumačke parove koji su svojim različitim temperamentima, energijama, glumačkim iskustvima pa i umijećima, u potpunosti opravdali odabir ali i redateljičin dramaturški slijed bez suvišnih scenskih dodvoravanja i nepotrebnih dodatnih intervencija. Mirej Stanić i Hrvoje Sebastijan, Glorija Šoletić i Zdeslav Čotić te Nika Lasić i Edi Jertec predano su s punim angažmanom slijedili redateljski rukopis uspijevajući, svatko na svoj način, ostvariti zaokružene nijansirane uloge prepoznatljivih likova i njihovih odraza u zrcalu malograđanske svakodnevice koju čine i koja ih je iznjedrila.
  
  Scenografkinja i kostimografkinja je stalna redateljičina umjetnička suradnica  Lina Vengoechea,  koja je odabrala i glazbu, a oblikovatelj svjetla je bio Zoran Mihanović, također jedan od redovitih redateljičinih suradnika. Tako je  inauguralna premijera predstave Na terapiji Kazališta Marina Držića po svemu opravdala svoj izbor na otvaranju sezone koja bi, prema najavama i predstavljenim redateljskim izborima, trebala pratiti dosegnutu razinu i gotovo unisone odjeke kod kritike i publike.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2018.

Piše: