Kriminalistička kronika eskapizma

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Milana Vuković Runjić: Faraon iz Ilice je mrtav!, red.Krešimir Dolenčić

• 
  
  Kriminalističke zgode i nezgode različitih istražitelja, smještene u (malo)građanski socijalni i prostorni kontekst, najčešće u povijesnom i vremenskom slijedu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća - koje nekako najbolje odgovaraju duhu takvih priča, već su dugo dio literature i scenskih, a osobito filmskih i televizijskih radova različitih autora. U pravilu, ta i takva djela rado su čitana i gledana, pronalaze publiku u vrlo širokom društvenom spektru i recepcija im je ekonomski vrlo mjerljiva te postižu velike naklade i gledateljske brojeve.
  
  Upravo se ovim obrascima i žanrovskim tipologijama poslužila Milana Vuković Runjić u romanu Faraon iz Ilice je mrtav, koji je dramatizirala Ana Tonković Dolenčić, a u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija postavio redatelj Krešimir Dolenčić, uz autorsku glazbu Ivana Josipa Skendera i dirigentsko vodstvo Krešimira Batinića.

  
  
  Edvina pl. Podolsky, središnji lik romana i njegove scenske inačice, zagrebačka je studentica arheologije, iz obitelji o kojoj svjedoči prefiks prezimena, a čiji se život uglavnom sastoji od zabava i stalnog vraćanja lažima Sasche Ackermanna, ljubavnika čija je putanja u vlastitom, a moguće i upropaštavanju još nekoga. Novine (u simpatičnoj je igri sredstvima komunikacije s publikom primjerak otisnut uz programsku knjižicu predstave) objavljuju dolazak Faraona Keopsa Ra, proricatelja, magičara i sveopćeg čarobnjaka u Zagreb, gdje mu se nameće ženska klijentela, istovremeno željna proricanja budućnosti i iscjeljenja ljubavnih boli i jada, što sve laskavo nudi Keops Ra u svojim novinskim reklamama.
  
  No nakon jedne seanse, faraon i čarobnjak - zapravo uvelike tragikomična figura (posebno uz podatak o njegovu imenu i podrijetlu – zove se, naime, Franc Keopček i Slovenac je, a i koristi se slovenskim u davanju prizvuka mističnosti svojem čarobiranju), biva ubijen. Prigodno, skulpturom egipatskog božanstva koju drži uz radno mjesto. Slijedi istraga i rasplitanje ubojstva, uz defiliranje pozornicom galerije likova koji su, na ovaj ili onaj način, involvirani u priču o Keopsu Ra, njegovom ubojstvu i ulozi Edvine, koja se našla u pravo (ili možda krivo) vrijeme na pravome mjestu, bilo kao njegove bivše ljubavnice, inspektori i žbiri, rođaci i prijatelji, a sve pod vodstvom - osobito u plesnim i glazbenim brojevima, Šlager pjevača, zapravo klasičnog majstora ceremonije.
  
  
  

  Ne otkrivajući do kraja zaplet i rasplet, jer to u ovakvim komadima nije poželjno ni prikladno, tako otprilike izgleda dramatizacija romana Milane Vuković Runjić, koji se očito kreće u jasnim žanrovskim i tematskim određenjima, želeći afirmirati kriminalističke istrage poput onih u britanskim i inim serijalima - bilo knjiga, bilo televizijskih serija, koristeći Zagreb kao autentičnu i blisku scenografiju, ali i sudionika zbivanja, kroz oblikovanje likova njegova društva i konteksta vremena.
  
  Naravno, sve to čini uz dužan element stereotipa, obilatu upotrebu karikature i ponekad sasvim jednostavnog humora, no uspijeva ostati iskreno zabavan i otvoren za recepciju. I to onu koja se ne ograničava samo na vještinu vođenja kroz zaplete i rasplete kriminalističkih priča i bogato kostimiranje i dekoriranje vremena u kojem se odvijaju, nego i afirmiranje Zagreba kao prostora i svakovrsnog miljea u kojem takve priče funkcioniraju i mogu funkcionirati. Zagreb se tako potvrđuje, jednako kao i likovi koji ga čine i sudjeluju u njegovim društvenim zbivanjima, u donekle romantiziranoj vizuri lišenoj kompleksnosti iščitavanja svakog vremena, pa tako i onog u koje je smješteno zbivanje, ali istovremeno daje prostor maštanju i lutanju po nekim, od čitateljske i gledateljske stvarnosti udaljenim, ali prostorno bliskim toponimima.
  
  

  Dramatizacija Ane Tonković Dolenčić tematski i kreiranjem atmosfere Zagreba dvadesetih kao vremena zabave i neopterećenog življenja mladih poput Edvine ali i drugih članova društva, poput njezine vrlo zabavne i avanturističke Tete Micike, ne odstupa od određenja Faraona kao predstave koja želi zabaviti žanrovski jasnim usmjerenjem i pogledom na svoj kontekst koji nije ispitivalački nego prvenstveno otvoren gledateljskom neopterećivanju u praćenju zgoda i nezgoda likova na sceni. U tome je vrlo uspješna, slijedi zakone žanra i ne pokušava pronaći načine kako mu protusloviti ili pokazati inovativnost bez promišljanja razloga te inventivnosti.
  
  Naprotiv, pokazuje ovladavanje jednako žanrovskim zadanostima predloška i njihovoj scenskoj prilagodbi te uvođenju glazbenih i plesnih točaka, koje su povezane prvenstveno održavanjem trajno ubrzanog, gotovo frenetičnog ritma u nastavku otkrivanja ubojice Keopsa Ra, a što dovodi do daljnjih zabava i stalnog održavanja atmosfere bonvivanstva. I upravo u pronalaženju i kreiranju atmosfere, a ne u suprotstavljanju njoj, Faraon iz Ilice pokazuje se kao predstava koja se, unatoč savladavanju i poštovanju svojih žanrovskih određenja, s njima postojano i kreativno poigrava, tvoreći tako svojevrsnu uspjelu kontradikciju i to baš onu koja ovakve priče izdvaja od niza sličnih, generiranih neprestajućom protražnjom za lako čitljivim i gledljivim a zabavnim kriminalističkim kostimiranim djel(c)ima.
  
  

  Redateljska koncepcija Krešimira Dolenčića potvrđuje i stalno naglašava upravo pristup tretiranju predloška istovremeno uvažavanjem i blagim ali postojanim ironijskim odmakom. Počevši od kreacije likova, koji svaki sadrži neku karikaturalnu osobinu, čime ga smješta u milje i oblikuje atmosferu a istovremeno u njezinim izrazima uspijeva dati vlastiti odmak, ironizirajući tako na neki način samoga sebe i koristeći se svojim osobinama kao vlastitim ironijskim odmakom. U tome je iznimno značajna uloga velikog glumačkog ansambla u kojem se, u takvom pristupu, ističu Jasna Palić Picukarić kao Teta Micika i Saša Buneta kao Šlager pjevač, maestro ceremonije i (ironičan) komentator.
  
  Vidljivo je to i u tretmanu glazbe, čiji se suodnos s događajima na sceni često temelji na komentiranju i pružanju odmaka, uz istovremeno dinamiziranje i ubrzavanje radnje, u čemu je ostvarena uspješna suradnja glumaca na sceni i orkestra, dok je u istom slogu realizirana i koreografija Igora Barberića i svjetlo Anđelka Kosa. Kostimi Tee Bašić Erceg i scena Dinke Jeričević oblikovane su u stiliziranom, raskošnom i  u estetici teatra, u kojoj je predstava producirana, često prisutnom slogu.
  
  

  Ovakvim korištenjem ironije i karikature u svojevrsnom proširenom, naoko kontradiktornom a zapravo uspješnom postupku, Faraon iz Ilice je mrtav uspio je biti predstava koja svojem specifičnom žanrovskom određenju pristupa promišljeno, gotovo lukavo, istovremeno ga afirmirajući i poštujući njegove kanone i pružajući odmak od njega suptilnim propitivanjem i ironiziranjem koje se neće doimati nimalo anakronim nego integralnim dijelom scenskog događaja, pridružujući se tako uspješnijim primjerima oživljavanja kriminalističkih komedija ili komediografskih krimića, istovremeno smještenih u ugodno ironiziran agramerski kontekst.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2018.

Piše: