Osjet ledene hladnoće

Zagrebačko kazalište mladih: Tomislav Zajec, Ono što nedostaje, red. Selma Spahić

• 
  
  Selmu Spahić je kao nadolazeću redateljsku zvijezdu zagrebačka publika upoznala prije nepune tri godine u koprodukcijskoj (ZKM, MESS – Scena Mess, Sarajevo i BITEF Teatar, Beograd) trilogiji Janje / Kokoš / Orao u kojoj je režirala vrlo uspio sarajevski doprinos Kokoš, iznimno dojmljivu sliku užasa posljednjeg rata u Bosni i Hercxegovini. Zajedno sa scenografkinjom Mirnom Ler (s kojom surađuje i u Ono što nedostaje) tad je osmislila i poseban prostor igre ograđen letvama oko kojeg su sjedili gledatelji nastojeći pronaći pukotine kroz koje će vidjeti intimnu tragediju koja postaje simbol svih ratnih stradanja.
  
  Takvo mijenjanje scene nije bilo iskaz puke težnje prema originalnosti nego promišljenog postupka stavljanja gledatelja u poziciju zaštićenog voajera užasa u nedalekoj  zemlji, kakvih u tadašnjem svijetu nije manjkalo. Da joj je mijenjanje pozicije gledatelja značajan element u stvaranju samosvojnog redateljskog stila, pokazala je Selma Spahić (opet u suradnji sa scenografkinjom Mirnom Ler) i u postavljanju na scenu nagrađivanog komada Tomislava Zajeca Ono što nedostaje na sceni Miško Polanec (manjoj dvorani ZKM-a). Dio nevelikog gledališta postao je nastavak (koji se uzdiže) dijela pozornice na kojem se igralo. Čitav prostor, prekriven velikim bijelim kvadratnim pločicama, hladnoćom je mogao asocirati na mrtvačnicu ili kupaonicu, a u nekim prizorima dio koji se izdiže i na Mount Everest.

  
  
  Publika je smještena u nekoliko redova uz suprotni dio scene, a sjedalice se nastavljaju i nenatkrivenim dijelom prvotnog gledališta. Gledatelj je tako vrlo blizu glumcima u scenama koje se odigravaju neposredno pred njim, ali i podosta udaljen od onih prizora koji se odigravaju na drugim dijelovima plitke pozornice. To je originalan teatarski način pokazivanja kako Zajecova lica u pojednim trenucima uspijevaju spoznati pravu prirodu svojih osjećaja da bi im ona vrlo brzo izmakla, a i gledateljima se također čini da ih ledi hladnoća te ranjene emocionalnosti, da bi im potom postala daleka i strana. Spahićeva tako pronalazi vjerojatno najprimjerenije redateljsko uobličenje teksta kojim Zajec vrlo sugestivno iskazuje svoje viđenje suvremenog obiteljskog života svedenog na intimu i traganje pojedinca za svojom pravom prirodom, a time i za svojim mjestom među bližnjima. Pritom autor tek posredno govori o suvremenom svijetu, jer njegovi likovi nisu određeni društvenom pozicijom niti odnosom prema nekom određenom sustavu moći i vlasti.

  Neobičnost njihove pozicije vidljiva je i u scenskom pokretu koji je Blaženka Kovač Carić oblikovala tako da povremena odstupanja od uobičajenih kretnji ukazuju na netipičnost protagonista. Njihovu neodređenost prema nekoj određenoj društvenoj situaciji potenciraju i vrlo osmišljeni kostimi Doris Kristić, a glazba Alena i Nenada Sinkauza stvara posebnu atmosferu razbijanjem sklada i potenciranjem hladnoće. Time se ujedno naglašava Zajecovo udaljavanje od jasnijeg prikazivanja sredine, a i psihološke motivacije postupaka lica. Potiskuju ih simbolizam, oniričke slike i elementi bliski egzistencijalizmu. Sve te autorske doprinose Selma Spahić vrlo uspješno povezuje, da bi u suradnji s vrlo ekspresivnim glumačkim ansamblom stvorila začudna lica kojima su neka ljudska svojstva potencirana a druga nedostaju, te su tako najistaknutije točke teksta vrlo dojmljivo predočene publici.
  
  

  Predstava počinje scenom umiranja Katje, starije žene koju s odmakom, ali i mnogo nijansi uspjelo tumači Doris Šarić Kukuljica, posebno dojmljiva u tumačenju zanimljivog monologa o smrti i njenom dolasku. Iako se po tekstu čini da se to zbiva u domu za starije osobe, bijele pločice scenografije djeluju snažnije upućujući na mrtvačnicu. U njoj je ta žena na umoru (ili možda čak već mrtva) scenski potpuno uvjerljiva, dok Goran Guksić kao Bolničar (jedino emocionalno nehendikepirano lice) interesantnu ulogu ostvaruje pokazujući kako je teško na uobičajen način uspostaviti odnos prema stvarnosti koja se rasipa.
  
  Na nastojanju da tu rasutu stvarnost - ali i vlastitu napuklu osobnost ipak okupi, dojmljivu interpretaciju gradi Nataša Dangubić kao kći koja donosi haljinu za ukop Katje, majke koju uopće ne poznaje, jer je nju i sestru ostavila još u njihovom djetinjstvu. Drugu sestru Katarina Bistrović Darvaš tumači silnom energijom, ali utemeljenom prvenstveno na bijesu - prema toj nepoznatoj majci, ali i suprugu koji ju je ostavio, a kojeg kao slabića uvjerljivo tumači Zoran Čubrilo. Zato niti ona nije potpuna osoba koja bi mogla komunicirati s drugim živim bićima, što se vidi i prema nedovoljnoj pozornosti koju posvećuje Davidu, sinu tinejdžeru, prestravljenom siutacijom među roditeljima, a još više otkrivanjem vlastite (istospolno usmjerene) seksualnosti, što je Adrianu Pezdircu pružilo mogućnost za stvaranje vrlo kompleksne uloge mladog čovjeka kao nesretnog, ali potpunog ljudskog bića koje još uvijek osjeća nešto i prema drugima.
  
  
  
  Tom ulogom Pezdirc dominira predstavom i dokazuje da je već stasao u velikog glumca. Njegov partner Humanitarac u solidnom tumačenju Frane Maškovića ostaje u rangu ostalih likova, svedenih na nekoliko snažnijih emocija okrenutih prema sebi – poigrava se svojom biseksualnošću, ali ne želi da za to sazna djevojka koju Milica Manojlović uvjerljivo tumači kao mladu ženu koju zanima jedino njen muškarac. Posebno mjesto u ansamblu ima Ikebana koju, Dora Polić Vitez tumači s potpunim otklonom od svega što se zbiva. Ona tijekom cijele predstave prolazi metući pozornicu i pokazujući rezignaciju zbog koje je ništa što vidi niti najmanje ne uzbuđuje.

  Ikebana mete i uzdignutu kosinu, čak i u trenutku kada ona predstavlja Mount Everest na koji se ostali penju u narančastim planinarskim odijelima, sličnima zatvorskim kombinezonima u Guantanamu, ali ispunjenima krznom. To pomalo relativizira mogućnost jednosmjernog iščitavanja poruke teksta i tumačenja Mount Everesta bilo kao slike hladnoće emocionalnog svijeta protagonista ili kao mjesta na kojem se u izolaciji ipak može naći put prema razumijevanju vlastitih emocija, što bi možda moglo otvoriti put prema potpunijoj i humanijoj egzistenciji. Time Selma Spahić sa suradnicima i glumačkim ansamblom pronalazi način vrlo uspješnog scenskog uobličenja Zajecovog Ono što nedostaje.
  
  
  
  
  Dio publike, posebno mlađe, vjerojatno će biti oduševljen mračnom slikom suvremene egzistencije i prepoznati u toj emocionalnoj hladnoći posljedicu strahota suvremenog svijeta, dok će oni s više iskustva po svoj prilici zadržati izvjesnu rezervu, znajući da takvi hladni, emocionalno osakaćeni ljudi nisu samo žrtve nego da im često ta neljudskost koristi za osvajanje moći kojom baš oni stvaraju negativno ozračje današnjeg društva.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. siječnja 2018.

   

Piše: