Čovjek kao instrument ideologije

Scena Lea Deutsch; Židovska općina Zagreb, Teatar Erato i Aplauz Teatar: Stube Helene Modell red. Marko Juraga

• 
  
  Tjedan Izraela, niz događaja dvostrukog cilja, razvijanja poznavanja izraelske i židovske kulture u Hrvatskoj, ali i susretanja i produbljivanja odnosa židovske zajednice u Zagrebu s prostorom i vremenom u kojem se nalazi i djeluje, donio je i premijeru predstave Stube Helene Modell, 7. prosinca u prostorima Židovske općine Zagreb, prema predlošku Nevena Lukačević u koprodukciji dva neovisna kazališta - Teatra Erato i Aplauz Teatra.

  Monodrama u režiji Marka Jurage i izvedbi Tene Jeić Gajski, koncepcijski je studija osobnosti. Helena Modell, mlada Nijemica, jedna od pripadnica generacije čije su formativne godine obilježene nacističkim usponom, prvotno u njihovom sve prisutnijem glasu u ondašnjoj njemačkoj javnosti a kasnije i dolaskom na vlast te postupnim ovladavanjem svim aspektima života tog naroda, Helena Modell postaje uvjerena, fanatična, gotovo kompulzivna pripadnica pokreta i ideologije. Život - od banalnih detalja do snažnih, presudnih odluka, obilježen joj je uplitanjem nacističkog razmišljanja; ono postaje potpuno integrirana crta njezine ličnosti, od formativne postavši određujućom.
  
  Helena prolazi sve etape predviđene tadašnjim stranačkim i državnim programom - od slušanja očevih priča punih fascinacije nacizmom preko učlanjivanja u BMD, nacističku žensku mladež do, kako to sama vidi, aktivnog participiranja u provođenju onoga što je integrirala u svoju osobnost. Ona, naime, postaje čuvaricom u koncentracijskom logoru, jednom od brojnih mjesta na kojima su se događale aktivnosti obilježene svakovrsnim eufemizmima - evakuacije, tuširanja, uklanjanja. Svijet u kojem, kako sama kaže, otvarajući tako specifičan oblik ženskog glasa u ostvarivanju nacističkih zlodjela, prevladavaju i ključne pozicije donose muškarci, Helena Modell pronalazi svoj način i mjesto kako biti dijelom onoga u što vjeruje.

  
  
  Poniranje u ličnost nacista, čuvara u koncentracijskom logoru, čovjeka koji sve strahote koje čini, čini iz uvjerenja, može se činiti kao mnogo puta viđeno i iskušano tematsko određenje. To, logično, vodi prema mogućnosti ostvarivanja stereotipnih kreacija koje će afirmirati klišeje i temeljiti se na programskoj osnovi autorskog određenja prema zločinima, a ne iscrpnog donošenja na scenu i zadubljivanja u razloge i posljedice čija su rezultanta psiha tog i takvog lika. Stube Helene Modell, nasreću, nisu takav tekst, nego se pravilno i vrlo studiozno odlučuju za oblikovanje kompleksnih crta osobnosti žene koja se našla u totalitarnim i posve zločinačkim okolnostima, prigrlivši ih i internaliziravši. Naravno, brojnost takvih osoba - bilo u povijesnim kronikama različitih vremena i prostora zabilježenih, bilo izvedenih u autorsku imaginaciju i imaginaciju publike putem inscenacije, mnogo je i svi oni dijele mnogo zajedničkog.
  
  Često gotovo monstruoznog kao crte ličnosti, a često negdje na linijama koncepta banalnosti zla Hanne Arendt. Jedna od njih je i Helena Modell, svakako. No Helena Modell na sceni - zahvaljujući upravo ovakvoj predstavi koja se nije zaustavila na odrednicama prikazivanja strašnih i zbog toga vrijednih podsjećanja, no zapravo već viđenih i nažalost stalno prisutnih i samopotvrđujućih stereotipa, ide dalje od toga. Bez obzira na sve, Helena Modell je osoba koja ima svoje strahove, svoja maštanja, ma kako se oni činili iskrivljenima ideologijom. Time nije izazvano suosjećanje, no izazvana je želja za promatranjem zločina kojih je ona bila dio i ideologije koja ih je instrumentalizirala, kao nečega što se događalo stvarnim osobama, ličnostima čija kompleksnost i potencijal za drugačiju realizaciju u drugačijim okolnostima ne bi bila nužno onemogućena. Helena Modell obuzeta je zločinom, no nije za njega predodređena.
  
  Ona u njemu sudjeluje, no u isto vrijeme nije lišena osobnosti, nije svedena na stereotip zločinke nego u njoj postoji osobnost, ma kako zadojena ideologijom i trajno obraćena u smjeru vjerovanja u ono što čini. Prikazavši Helenu Modell kao osobnost a ne tek stereotip, predstava je uspjela biti kreacija koja se, unatoč mnogo puta obrađenoj temi i zapravo poznatim procesima kojima se bavi, ne zaustavlja na tome. Ona, naprotiv, suočava gledatelje i izgrađen lik, čineći tako njezinu dijaboličnost sasvim intimnom, i upravo zbog toga snažnom, aktualnom i poticajnom za upitanost o stvarnosti društva ovdje i sada, onoga u kojem se izvedba odvija.

  
  
  Tena Jeić Gajski, igrajući Helenu Modell, omogućava opisan pristup, omogućava gledateljima promatranje rastvaranja osobnosti čuvarice nacističkog logora, ali i žene koja se zaljubila u ideologiju, a sada čeka kaznu za svoja činjenja u stanju svojevrsne kompleksne pomirenosti sa samom sobom. Koristeći isključivo ekspresiju glasa i, posebice, pokreta, geste i mimike, kreacija Helene Modell Tene Jeić Gajski složena je u prikazivanju emocija, strahova, uvjerenja i ostalih determinanti ličnosti, omogućivši tako iznošenje svih slojeva i razina predočenog lika i predloška koji ga predočava. Uz minimalnu atmosferičnost i sugestivnost svjetla i fotografskih projekcija, kreacija Helene Modell potpuno je u glumačkom izrazu i iskazu, što čini ulogu zahtjevnom, a odgovor Tene Jeić Gajski preciznim i očito kvalitetno promišljenim.

  U konačnici, vrijednost Stuba Helene Modell upravo je u uspješnom izbjegavanju klišejiziranog, plakatnog pristupa temi nacističkih zlodjela i njihovih počinitelja. To predstavu čini intrigantnim ostvarenjem, čija se uspješnost realizacije temelji na studioznoj i kvalitetnoj glumačkoj kreaciji.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2017.

Piše: