Veličanstveni protagonist

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: William Shakespeare, Kralj Rikard III., red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Uzvik „Kraljevstvo za konja“, kojim na bojnom polju završava vladavina i život monstruoznog Shakespeareovog kralja Rikarda III., a i tragedija o njegovom usponu i padu, poznat je vjerojatno većem broju ljudi od komada iz kojeg potječe. U Gavellinoj izvedbi Kralja Rikarda III. u režiji Aleksandra Popovskog to je prva rečenica koju izgovara naslovno lice u vrijeme kada je još daleko od engleske krune. On se njome budi iz sna, ležeći na stubištu koje se uzdiže cijelom širinom scene (scenograf je također Popovski). Možda je to podsjećanje na danas pomalo zaboravljenog poljskog teatrologa i književnika Jana Kotta (1914–2001) koji je svojom knjigom Shakespeare naš suvremenik (1966.) nekoliko desetljeća bitno utjecao na shvaćanje Shakespeareovog opusa i njegova uprizorenja na najrenomiranijim scenama diljem svijeta. Kott u tumačenju njegovih tragedija upravo stubištem označava uspon protagonista prema moći, pri čemu je nakon osvajanja vlasti i stupanja na najvišu stubu neminovno slijedio pad u ništavilo.

  No, za ovu je predstavu ipak bitnije to da ključna rečenica raspleta dolazi na početku, što pokazuje da redatelj (u suradnji s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem) pretpostavlja da su temeljne linije radnje gledateljima poznate, te da ne misli graditi dramsku napetost na uzbudljivosti fabule. Ujedno time ukazuje i na to da će mu Shakespeareov tekst biti samo predložak za stvaranje vlastitog scenskog univerzuma, čak još radikalnije nego u slavljenoj mu predstavi San Ivanjske noći (2007.), manje uspjeloj Na Tri kralja ili kako hoćete (2012.) u zagrebačkom HNK-u ili u vrhuncu takvog pristupa – remekdjelu Peer Gynt prema Henriku Ibsenu (2010. također u Gavelli s istim izvanrednim tumačem naslovne uloge Ozrenom Grabarićem).
  
  
  
  U navedenoj dojmljivoj uvodnoj sceni Kralja Rikarda III. Popovski sažeto i ekspresivno ukazuje na to da će i ovdje, kao i u većini njegovih režija posljednjih desetak godina, mašta i vizualna atraktivnost prizora nadilaziti stvarnost i biti mu važnije od tema  koje su najčešće u prvom planu – kako vlast rađa monstrume, te kako je posebno okrutan onaj koji kao Rikard zbog svoje tjelesne hendikepiranosti moć želi da bi se osvetio ne samo svojoj okolini nego i cijelom svijetu. Zato su mnogi elementi radnje, posebice povijesni kontekst i borbe onako kako ih je Shakespeare vrlo slobodno i nauštrb povijesnog Rikarda III. interpretirao, navedeni u titlovima koji se pojavljuju na prozirnoj tkanini iznad proscenija, što redatelju omogućuje gotovo filmsku montažu odabranih prizora.

  Nešto je istaknutije mjesto aktualizacije sa samosvojnim postupkom povezivanja mehanizama vlasti engleskog petnaestog stoljeća zbivanja posljednjih desetljeća u ovim krajevima, što predstavu na neki način povezuje s društveno vrlo kritičkim i angažiranim predstavama kojima se Popovski istaknuo devedesetih godina. Kako tih elemenata nije bilo baš mnogo, čini se da je on došao do zaključka kako današnjica kreće u smjeru kojem se treba suprotstaviti. To povezivanje sa suvremenošću naglašava i novi prijevod Andya Jelčića, koji i ovaj put opravdava visoki renome prevoditelja koji klasične tekstove maksimalno približava suvremenom jezičnom izrazu i gotovo svakodnevnom govoru prilagođenu scenskim potrebama (iako ovdje, što mu se prije nije događalo, gubi ponešto od Shakespeareove poetičnosti).
  
  U nalaženju sličnosti s današnjicom najefektnija je scena kojom završava prvi dio predstave. Živko Anočić kao vojvoda od Buckinghama (do pred kraj najvjerniji Rikardov saveznik) kao na nekom od suvremenih predizbornih skupova publiku poziva na nagovaranje Rikarda da i pored (hinjenog) odbijanja ipak za spas domovine prihvati krunu. Kada publika ostaje nijema (čime je dovedena u situaciju da sama postane scenski iskaz neaktivnosti većine koja niti daje glas na izborima niti se javno suprotstavlja bilo kakvim manipulacijama i zloporabama), tada jedan od glumaca ulazi u gledalište i kliče Rikardu, što je Buckinghamu dostatno da proglasi kako ga narod jednoglasno bira za kralja. Tu farsu s nekoliko energično i vrlo uvjerljivo izgovorenih riječi snažno prokazuje Filip Šovagović kao Čistač kojem kapuljača skriva lice. Nakon pauze predstava se odvija kao da njegove intervencije nije niti bilo, što je uz ostalo i pokazatelj koliko važnosti vlast pridaje protestima, a to što Čistač u završnim scenama briše prolivenu krv sa stuba, ilustracija je pozicije na koju je sveden narod.

  
  
  Publika je u sceni nagovaranja Rikarda da prihvati krunu najočitije uključena u predstavu, ali na tek nešto manje izravan način takav je odnos protagonista prema njoj od samog početka. Ozren Grabarić u ulozi Rikarda kao da neprestano izlazi iz scenskih zbivanja da bi se izravno obratio gledateljima i objasnio Rikardove postupke, a to virtuozno prelaženje iz vlastite glumačke osobnosti u lik Rikarda izvedeno je s toliko uživanja u igri koje fascinira gledatelja bez obzira je li to interpretatorovo uživanje u stvaranju kompleksne ličnosti ili Rikardovo uživanje u glumi kojom će zavarati svoju okolinu. Ta dvojnost dodatno obogaćuje kompleksnost interpretatorskog umijeća i rezultira izvanrednom ulogom koja oduševljava publiku tijekom cijele predstave. No, nažalost ostala su lica previše u njenoj sjeni, a pogotovo muškarci koji su svedeni na nekoliko elemenata karakterizacije lika i egzistiraju tek kao poligon Rikardova djelovanja ili ilustracija redateljevih zamisli.
  
  Atraktivna kostimografija Marite Ćopo, zasnovana slijedom redateljske aktualizacije na spoju suvremenosti i asocijacija na davnu prošlost, dodijelila im je kostime bliže varijacijama odjeće rokera nego davnih engleskih plemića, a crna boja njihovih odijela nedovoljno se odvajala od tamne pozadine i pridonosila da bijela Rikardova košulja i njen nositelj privuku svu pozornost. Niti svi napori tumača epizodnih muških uloga, među kojima je najglasniji ali i najudaljeniji od cjeline predstave bio gotovo karikaturalni Hrvoje Klobučar kao Edvard IV. - Rikardov brat i prethodnik na prijestolju, nisu uspijevali naći pravi balans u njihovom odnosu prema čudovištu koje će postati kraljem.

  Prema tim elementima predstave, kao i prema prikazu brojnih umorstava gotovo ritualnim premazivanjem crvene boje (krvi), moglo bi se zaključiti da se Popovski oslanjao na mišljenje koje je prevladavalo u kazališnim krugovima u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata - da je groteska preuzela mjesto tragedije, jer da nakon tragedija u stvarnom životu ništa što se prikazuje na sceni ne može doseći uvjerljivu tragičnost. Međutim, žene koje ništa manje od muških nisu sudjelovale u ubijanjima koja su uključivala i djecu i nevine, djeluju mnogo kompleksnije i životnije - ne samo zato što im je odjeća (mnogo bliža tradiciji od muške) barem u nekim scenama u drugačijim bojama, nego i zato što su one mnogo ozbiljnije protivnice Rikardu koji mora upotrijebiti sve svoje sposobnosti da bi ih svladao. Pritom se i redateljski postupak mijenja, pa su ti dobrim dijelom psihološki sukobi prikazani gotovo realistično, a za razliku od muških umorstava simbolički označenih bojom, naznake seksualnih odnosa poprilično su naturalističke.

  
  
  Sve je to pridonijelo uspješnosti ženskih uloga. Bojana Gregorić Vejzović kao kraljica Margareta, udovica kralja Henrika VI., kojeg su kao i njenu djecu u Ratu ruža ubili pripadnici Rikardove obitelji, iskazuje silnu snagu u navještanju njihove konačne propasti i zazivanju strašne osvete. Vojvotkinja od Yorka u tumačenju Slavice Knežević vrlo je dojmljiva u odbacivanju i preziranju svoga sina Rikarda. Martina Čvek je vrlo precizno i sugestivno odigrala scenu u kojoj kao Lady Ana beskrajno mrzi Rikarda - ubojicu svog muža, da bi mu na kraju - slomljena njegovim lukavstvima, postala ljubavnicom, a Dijana Vidušin je u najsloženijoj ulozi kraljice Elizabete, supruge Edvarda IV., vrlo nijansirano prikazala veliki raspon, često i kontrastnih emocija prema Rikardu kao svom protivniku.

  Ti pomaci redateljskog rakursa pomalo su narušili čvrstoću strukture predstave Aleksandra Popovskog, inspirirane Shakespeareovim Kraljem Rikardom III., koja je ipak pružila dovoljno užitka ljubiteljima kazališta vizualnom atraktivnošću i prije svega izvanrednom kreacijom Ozrena Grabarića. Upravo o njegovoj vrhunskoj kreaciji najviše se govorilo i pisalo nakon aplauzima ovjenčane premijere, ali su ostale istaknute teme bile prvenstveno vezane uz Shakespeareov tekst (moć koja stvara zločince, osveta hendikepiranih) i njegovu primjenjivost na suvremeno društvo, a mnogo manje na posebni svijet koji je Popovski nastojao stvoriti ali ga nije uspio u potpunosti prenijeti gledateljima. Unatoč tome, Kralj Rikard III. nudi dovoljno vrijednih rješenja da bi ga se moglo svrstati među natprosječna ostvarenja.

  Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. prosinca 2017.

     

Piše: