Ambiciozno, ali s izostalom realizacijom

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Max Frisch Palikuće, red. Ivica Kunčević



  • Paradigma totalitarizma, njegov temeljni sadržaj zapravo ostaje isti, gdje god se konkretan pokret ili režim totalitarističkih tendencija pojavljivao. Izrazi, retorika i način implementacije ideja, svojevrsno pakiranje, varira do sasvim oprečnih krajnosti, no želja za uništavanjem drugih i drugačijih, zasljepljivanje ostalih odgovarajućom ideologijom i pronalaženje načina kako se pritom okoristiti, neke su od konstanti uspostavljanja i trajanja totalitarizama. Upravo nadiranje tih i takvih, uvijek ponavljajućih i sve bizarnijih totalitarizama, pozadina su drame Palikuće švicarskog dramatičara Maxa Frischa, premijerno izvedene na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 1. prosinca, u režiji i dramaturškoj adaptaciji Ivice Kunčevića.

    Nekim gradom, negdje u neimenovanoj srednjoeuropskoj sredini, haraju požari. Pojavljuju se na sve strane, uništavajući kuće i zgrade, hotele i kazališta, sve što im se nađe u dohvatu. Građani, bez obzira na socijalne prilike i društveni status, zbog toga su u strahu, bojeći se kako su njihovi domovi i imovina iduća postaja požara u kojima bi, osim stradanja onoga u što su ulagali i u čemu žive, mogli stradati i oni. Kako svaki požar ima svoju etimologiju, i ovi požari rezultat su nečega, točnije nekoga, a to su palikuće. Kojima se ne može stati na kraj. Ili, zapravo, ne želi. Ali ne iz indiferentnosti prema paleži i uništavanju imovine i unesrećivanju ljudi, nego iz neprepoznavanja cjelovitosti opasnosti njihove pojave. To se može nazvati konformizmom, a s druge je strane posljedica stava koji se nada kako će sve to proći i pri tome zaobići poštene i dobre (malo)građane, čija su prilika tvorničar Biedermann, u Kunčevićevoj adaptaciji Frischova teksta nazvan Jozef Horvat i njegova supruga Berta.

    Naime, na tavan im se useljavaju Šmic i Vili - dvojica, u najmanju ruku, sumnjivih tipova, dakle onih od kakvih ljudi profila Horvatovih zaziru. No, ova su dvojica uporni; mješavinom tugaljivih priča, laži, ali i sasvim očitog, jasnog suočavanja domaćina sa svojim pravim namjerama, a koje Horvat tumači kao šalu, konformistički uvjeren i previše pristojan za suprotstavljanja - ulaze, dovlače bačve pune benzina, postavljaju fitilje i obavljaju ostale predradnje za palež, naočigled domaćina. Tijekom toga, on ih časti, priređuje večere; oni mu sve otvorenije govore o svojim namjerama, ali sve se odbacuje kao šala. Donekle gruba, ali ipak šala.

    Frisch tako, koristeći se sredstvima i postupcima očitih, prvenstveno Brechtovih a onda i donekle Beckettovih poetika i estetika, stvara dio za cjelinu, nijansiranu i brižno rastuću studiju obuzimanja društva totalitarizmom, na primjeru jednog gotovo potpuno tipiziranog malograđanina, čiji je konformizam prejak ne za otpor nego i za samu misao o njemu. Odnekud, među palikućama se pojavljuje i ideolog Kopp, prepun refleksija i apstraktnih pojmova iz žargona svakovrsnih ideoloških manifesta, no Vili i Šmic, operativci pokreta, doživljavaju ga i tretiraju kao smetalo. Dosadnjakovića, od kojeg nema koristi ni mogućnosti stvarnog utjecanja na događaje i, kroz njih, ostvarivanje ciljeva.

    Zbog toga, postavlja se dvojba o naravi tih ciljeva, odnosno gdje je njihova ideološka podloga, što je program na kojem se temelje palikuće i sustavno spaljivanje grada i njegovih znamenitosti i funkcija, a usput i građana, no ona se razrješava u vlastitoj negaciji. Naime idejna, misaona podloga, ako je i ima, služi tek kao dodatak koji daje privid opravdanja onome što dvojica palikuća rade. Ako tog privida ne bi bilo, njima bi bilo još lakše, ne bi se morali zamarati dosadnjakovićem i smetalom koji stalno nešto govori o razlozima zbog kojih oni generiraju palež. Totalitarizam tako postaje sam sebi svrhom, paradigmom koja ne traži opravdanje u nekom sadržaju, nego se zadovoljava generiranjem neslobode, uništavanjem ili barem podčinjavanjem različitih.



    Palikuće su, svakako, predložak složenih poticaja, uobličenih u cjelinu koja se poigrava percepcijom banalnog, doživljenog ovdje i sada, u trenucima toliko svakodnevnima kako ih je teško uopće zamisliti ispunjenima bilo čime osim rutinom. Ono zlo, ono loše i opasno o čemu svi znamo - pa tako i Horvat, događa se drugima, nama se valjda neće dogoditi jer smo zaštićeni. Čime, to nije poznato, no osjećaj postoji. U prikazu tih procesa, ova drama dovoljno je svevremenska i uvijek aktualna, pokazujući kako se totalitarizmi i malograđanština perpetuiraju u svakom društvu i trenutku, za ostvarivanje kontakta i poticaja u gledateljskom iskustvu.

    Varaždinska inscenacija drame posustaje, nažalost, upravo u poticanju gledatelja na proživljavanje i upisivanje vlastitih iskustava u odnose uspostavljene između palikuća i Horvatovih. Naime, za takav je proces potrebno uspostavljanje okvira, ne objašnjavajućeg nego komunicirajućeg, onog koji će omogućiti gledatelju prepoznavanje svoje životne situacije i odnosa ili njihova dijela u onome što je viđeno na sceni. Idejno, predstava je to mogla uspostaviti. Predložak, a i njegovo razumijevanje, o čemu se može zaključivati iz potpisa u kojem stoji postojanje redateljske adaptacije, polazio je od premisa poštovanja temeljnih odrednica drame, posebice želje za upozoravanjem na totalitarističke značajke i njihovo uvlačenje u društvo, uz istovremenu aktualizaciju u hrvatski kontekst, zamišljena je vrlo ambiciozno i naočigled promišljeno.

    No, njezina realizacija kao da je izostala. Kontekstualizacija, stvaranje okvira za viđeno, kako bi ono postalo i pokretačko za ostvarenje gledateljske zapitanosti nad motivima koji se nižu na sceni, gotovo je potpuno nadjačana prikazom očuđujućeg, koje se onda pretvara u bizarno, kako bi na kraju prešlo u shvatljivo, no ne i poticajno. Konverzacija palikuća Vilija i Šmica i domaćina Horvata, uz njegovu suprugu Bertu, prečesto se, unatoč ilustrativnom početku, izgubi u salonskim razgovorima, čije bi se opravdanje moglo tražiti, no putokaz za to i takvo traženje izostaje. Slično je i s Vilijevim sve jasnijim davanjem do znanja ukućanima svojih namjera kako će izazvati požar, a čije konstatacije, kao izraz žalosnog i upozoravajućeg Horvatova nerazumijevanja koji ih smatra pošalicama, kao da ostaju negdje zagubljene u razgovorima.

    Slično doživljava i lik dr. Koppa, ideologa i smetala, koji se odnekud pojavljuje i ostaje smetati, na kraju i sam ne shvaćajući opasnost vlastite ideologije, čiji je izraz požar koji bi i njega mogao zahvatiti, a koji ostaje izvan mogućnosti ocrtavanja razloga svoga smetanja i odnosa prema provoditeljima vlastite ideologije. Kor vatrogasaca, predvođen korovođom iz prvog reda partera, u predložak ušavši kao ujedinjenje starogrčkih i Brecht-Weillovih utjecaja, svojim komentiranjem događaja trebao bi biti ključan element poticanja gledateljskog procesa kontekstualizacije, dok se, uz minimalne iznimke, u izvedbi pokazuje tek kao kreativan ali ne pretjerano opravdan postupak.

    Završna scena, u kojoj se požar širi i na kazalište, a u gledalište i na scenu ulijeće dežurni predstave pozivajući glumce i publiku na oprez i pomoć u gašenju, probijajući tako granice teatra i stvarnosti u kojem se on događa, djeluje - iako potencijalno zanimljivo zamišljena, kao nastavak kazališnog događaja koji je bio ispunjen značenjima no nije uspio potaknuti procese promišljanja tih značenja u vlastitosti gledatelja, a čija je kontekstualizacija u ovdje i sada tek naznačena.



    Glumački ansambl varaždinskog teatra u ovakvom se kontekstu ipak pokazao vrlo dobrim, ostvarujući uloge koje nisu uspjele ostvariti okvir za pokretanje promišljanja, no ipak pokazuju izgrađenost i studiozan pristup odigranom. Posebno je to vidljivo kod Marinka Prge, koji Vilija igra karakternim sjedinjenjem dijaboličnosti i uvjerljivosti, bivajući istovremeno suzdržan i zastrašujuć, dok Stojan Matavulj u Šmicu stvara gotovo ludičkog zločinca, varirajući sintagmu o banalnosti zla. Pero Juričić kao Jozef Horvat i

    Ljiljana Bogojević kao njegova žena Berta ponudili su suzdržanije, ponekad pretjerano salonske no ipak karakterno izgrađene uloge, što je posebno vidljivo u nijansiranju promjena Bertinih raspoloženja od opreznosti do svojevrsnog delirija kada kuća plane. Kostimi Danice Dedijer klasični su i donekle stereotipni, no ipak podcrtavaju osobine onih koji ih nose, dok su scenografija, koju potpisuje redatelj te svjetlo Marijana Štrleka, funkcionalni i vizualno efektni, no značenjski tek djelomično ostvareni.

    Zaključno, Palikuće su predstava koja je omogućila uvid u ovo, u germanskoj kazališnoj literaturi i izvođačkoj praksi slavno djelo Maxa Frischa, uspjela ga prenijeti na scenu i naznačiti njegove poticaje i dileme. No, omogućavanje zapitanosti gledatelja nad njima i poticanja procesa postavljanja pitanja o paradigmama totalitarizama ovdje i sada, dobrim je dijelom izostalo.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2017.
                                     
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji