Dojmljiva individualizacija izbjegličke tragedije

Udruga Arterarij: autorski projekt Ozrena Prohića, Romana Nikolića i Mile Pavičević, Čekanja



  • Udruga djelovanja u kulturi Arterarij, fokusirana na uključivanje predstavnika marginaliziranih i stigmatiziranih grupa u umjetničke produkcije, već je svojom prvom predstavom Pogledajme, ostvarenom s dvoje pripadnika romske zajednice, zaintrigirala kazališnu javnost. Za tu predstavu nedavno su dobili i Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti i to samo dva tjedna nakon premijere njihova novog scenskog projekta Čekanja, ponovno posvećena temi Drugog i Drugačijeg te s njom povezanoj problematici društvene odgovornost i osjetljivosti.

    Dvoje mladih dubrovačkih kazališnih autora, glumac Romano Nikolić i dramaturginja Mila Pavičević, ovoga su puta uz pomoć redatelja Ozrena Prohića svoju pozornost usmjerili na životnu priču bračnog para iz Iraka, Shaymaae Al-Zubaidi i Wisama Al-Obaidija, koji su bili među malobrojnim – smijem li reći tu riječ? – sretnicima, koji su dobili azil u Hrvatskoj. Predstava Čekanja iznosi pred nas događanja koja su prethodila tom trenutku, od njihova upoznavanja, preko početka građanskog rata u Iraku, do Wisamove izbjegličke odiseje te ponovnog susreta sa ženom i dvoje djece koje je, otišavši u neizvjesnost, ostavio u Bagdadu. Sadržaj riječi iz naslova predstave podjednako se odnosi na Wisamova čekanja na granicama i improviziranim izbjegličkim kampovima te Shaymino čekanje na bilo kakvu vijest o njegovoj sudbini, no može ga se interpretirati i u beketovskom ključu, kao egzistencijalnu metafiziku čekanja te nerijetko uzaludne nade. Nečeg beketovskog, pa možda čak i joneskovskog, ima i u apsurdnoj mehanici zbivanja koju autori predstave potenciraju kroz Wisamovu ispovijed. Svaka njegova priča o prelasku granice - a na svom putu posjetio je Grčku, Tursku, Makedoniju, Srbiju, Mađarsku, Hrvatsku i Austriju, odakle su ga deportirali natrag u Zagreb, nalikuje jedna drugoj; razlike su samo u nijansama, često bolnim i uznemirujućim. Wisamov način iskaza daje im, doduše, određenu dozu humornog, no to ne umanjuje tragiku situacije u kojoj se našao.



    Predstava Čekanja izvodi se u dvije, širokim otvorom povezane sobe ispražnjenog stana u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, pred relativno malim brojem gledatelja, služeći se tek elementarnim kazališnim sredstvima, bez scenskih efekata ili upadljivije režije glumaca i mizanscena. Riječ je, naime, o ispovjednom teatru čijoj dokumentarističkoj neposrednosti značajno pridonosi i način govora dvoje aktera; Shaymin engleski nešto je bolji od Wisamova, pa ona u početku prevodi rečenice koje njezin suprug izgovara na arapskom, no uho se brzo navikne i na Wisamov iskrivljeni engleski, počevši ga doživljavati kao nekakvu izbjegličku lingua francu, spontano stvorenu u kaosu seobe naroda u kojoj se našao. Oboje sudionika predstave imaju, međutim, izrazitu scensku hrabrost i sugestivnost koja u simbiozi s njihovom autentičnošću te aktualnošću izgovorenog, ostavlja snažan dojam na gledatelje. No iako je riječ o predstavi koja izbjegava svaku vrstu artificijelnosti i teatralnosti, kazalištu pokretačka energija homo ludensa duboko je utkana u same njezine temelje. Čekanja, naime, započinju i završavaju kao dječja igra: dok publika ulazi, Wisam i Shaymaa po podu razvlače samoljepljive trake, crtajući tlocrt svog povećeg bagdadskog stana, prostora izgubljene im životne sreće i rutine, a istu stvar rade i pri završetku predstave, ispisujući trakom tlocrt jednosobnog socijalnog stana u Novom Zagrebu. Pozornica je to njihova novog života u kojem se sitna zadovoljstva isprepliću s nadom o potpunom uključenju u zajednicu koja ih je, barem nominalno, prihvatila. Dječjoj igri nalikuje i Shaymin odnos s usamljenom ribicom u malom akvariju, gotovo jedinom scenografskom intervencijom u prostor, te Wisamova igra s brodićem, kroz koju nas upoznaje s nesrećom koja se dogodila kada je na brodu prepunom izbjeglica plovio iz Turske u Grčku. Nije to, međutim, jedina slika užasa u priči dvoje azilanata: prezir i agresija kojoj su u Bagdadu bili izloženi zbog svoje veze (Wisam je, naime, šijit a Shaymaa sunitkinja), Wisamovo ranjavanje posvjedočeno fotografijom koju nam pokazuju na mobitelu, sudbina Shaymina brata i oca, agresivnost policije i vojske na nekim europskim graničnim prijelazima - sve su to fragmenti ogleda o banalnosti užasa koji je za mnoge zapadnjake tek medijima posredovana inačica virtualne stvarnosti.

    Pri susretu s takvim svjedočanstvima hrvatskoj publici teško je ne povući određene paralele s našim vlastitim iskustvima, i to ne samo kada je riječ o ratu, izbjeglicama i prognanima, nego i u mnogim drugim segmentima - od utjecaja inozemnih sila na događanja u Iraku do pritajene nostalgije za Sadamovim vremenima u kojima, ako ništa drugo, nije bilo važno tko je šijit a tko sunit. No unatoč usputnim opservacijama izvođača o prirodi zla koje ih je snašlo, Čekanja su predstava u kojoj se ne docira i ne navaljuje na publiku empatijom, što samo pojačava njezinu učinkovitost.



    Nekoliko dana nakon premijere gledao sam dokumentarac o jednom od brodoloma na Sredozemnom moru koji su, u dugotrajnom i apokaliptičnom post festumu arapskog proljeća, u smrt odnijeli mnoge izbjeglice. Užasavajuće brojke najednom su mi se pretvorile u konkretne sudbine, u konkretna lica i imena; prepoznao sam u tim stradalnicima mnoge wisame i mnoge shayme koje su ostale čekati njihov poziv u nekom Bagdadu, Homsu ili Damasku. Ta individualizacija izbjegličke tragedije jedno je od najsnažnijih postignuća ove predstave, čemu svakako doprinosi i intimna atmosfera u kojoj se Čekanja događaju. Nitko od gledatelja ne sjedi, naime, u povlaštenom auditorijumu konvencionalnog kazališta; sve što se govori upućeno je i adresirano na svakog od njih ponaosob, a intenzitet i količina emocija, trpljenja i stradanja s kojima se najneposrednije suočavaju moraju izazvati suosjećanje i potaknuti dublje promišljanje o toj teškoj i često apstrahiranoj ili brojnim predrasudama zamagljenoj temi.

    Problem ovakvih projekata, ekskluzivnih u produkcijskom i umjetničkom pogledu, svakako je njihov mali domet, pa će predstavu zacijelo vidjeti puno više onih kojima će Čekanja samo potvrditi ono što već ionako znaju i misle, negoli onih kojima bi takva predstava mogla biti važan etički i društveni korektiv. To je, međutim, pitanje kojim bi se trebala pozabaviti šira zajednica te naša kulturna i obrazovna politika. Smatram, naime, da bi predstave poput Čekanja trebalo prikazivati pred školskom publikom, dovoljno odraslom i obrazovanom da razumije jezik kojim ona govori, pri čemu ne mislim samo na njezin simple English, nego i na temeljne joj problemske odrednice. Bio bi to dobar kolegij na temu suosjećanja i odnosa prema Drugačijem, čiji su negativni aspekti često prisutni u hrvatskoj svakodnevici.

     © Hrvoje Ivanković, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2017.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji