Potraga za dijelovima identiteta

Koprodukcija RUPER-a i Teatra &td., Kad-tad, autorski projekt redateljice Marine Pejnović i autorice tekstualnih materijala Ide Jurjević

• 
  
  Potraga za dijelovima identiteta, pronađenima u sjećanjima kroz često bolnu i sputanu no zapravo potrebnu (auto)referencijalnost, pokretački je motiv autorskog projekta Kad-tad redateljice Marine Pejnović i - kako stoji u potpisu na programskom letku, autorice tekstualnih materijala Ide Jurjević, a koji je premijerno izveden 27. studenog u koprodukciji RUPER-a i Teatra &td. Složenost konstrukcije osobnosti odnosno detektiranja i osvješćivanja, a onda i suočavanja s onim što je čini, u kazališnom se okviru može promatrati kao problem konstrukcije lika, a onda i izlaganje te konstrukcije publici. Upravo ovi, očito složeni problemi, idejni su prostor kretanja predstave. Autori si time svakako postavljaju zadatak čija priprema, a posebice izvedba, nije nimalo jednostavna. Pri tome, već postavljanjem temeljnih pitanja o tim i takvim likovima a onda i o njihovim potrebama za izlaganjem, odnosno komuniciranjem vlastitih traumi koje koincidiraju prijelomnim životnim događajima i tako tvore dio totala njihove osobnosti, Kad-tad traži angažman publike, iziskuje od gledatelja aktivnu participaciju u razaznavanju identiteta likova. Programski a ujedno i programatski tekst koji prati predstavu, gotovo se posve sastoji od pitanja. Brojnih i nanizanih, u gotovo neobuzdanom gomilanju, čime se naznačuju poticaji za gledateljsko razmišljanje i moguće pronalaženje odgovora. No odgovori se tijekom predstave ne nude - sasvim sigurno ne eksplicitno, a kada i budu konstruirani, ostavljaju mogućnost višeznačnog odgovaranja na upućena pitanja - ne nužno samo gledateljima nego i autorima predstave.

  
  
  Tri žene, neimenovane i u tek naznačenim odnosima - a često i bez njih, u monološkoj formi iznose svoje životne trenutke, bez reda i očito vidljivog smisla, potaknute potrebom iniciranja komunikacije o neuralgičnim događajima, čije je takvo shvaćanje determinirano u pravilu subjektivnim, često nejasnim razlozima. Pri tome, služe se retrospekcijom, događaj se nikada ne odvija u sceni nego se evocira različitim pripovjednim sredstvima. Tako je konstruiran odnos između događaja koji je tema prepričavanja i lika koji ga prepričava, a koji se temelji na utjecaju posljedica. Najčešće, one nisu izražene nekim vanjskim efektima - ponekad ti efekti tek dolaze nakon prepričavanja; posljedice se nalaze u samom odnosu lika prema trenutku u kojem se nalazi kad prepričava događaj. Jednostavno, događaji iz prošlosti koji su iz nekog razloga postali opterećujući, nastavljaju opterećivati i onemogućuju pomak.

  Otvaranje mnogih dvojbi i točaka životnog iskustva, sadašnjeg i proteklog te njihovih interakcija, likova na sceni, zahtjeva i odgovarajući redateljski i glumački, zapravo autorski instrumentarij čija je složenost pretpostavljena već brojnošću pitanja koje postavlja. U toj obradi izražajna sredstva mogu biti mnogobrojna i različita, no zadatak im se svakako sastoji u nijansiranju između artikuliranja onoga zbog čega su postavljena na scenu i pronalaženja načina kako to artikuliranje ostvariti u gledateljskoj percepciji. Drugim riječima, kako ostvariti gledateljsko sudjelovanje u kojem istovremeno neće biti nametanja stava, dakle takvo koje će biti dovoljno jasno za otvaranje pitanja a istovremeno dovoljno pregnantno za omogućavanje kreiranja vlastitih odgovora kod svakog gledatelja i propitivanje vlastitog odnosa prema problemima koje promatrano adresira. Taj vrlo zahtjevan zadatak, često pretpostavljen u suvremenim (post)dramskim kazališnim događajima, lako prelazi u konfuziju, zbunjenost čija je posljedica onemogućavanje angažmana gledatelja i promišljanje o vlastitim odgovorima i pogledima na probleme adresirane u predstavi. Ova predstava nije se, nasreću, našla u toj nezgodi, nego upravo suprotno - omogućuje promišljanje i zaista potiče gledateljski angažman u kontekstualizaciji i analizi viđenog. To se prvenstveno postiže koncentracijom i razumijevanjem potrebe za izgradnjom lika.

  
  
  Ipak, koncentraciju Kad-tad ne postiže očitim sredstvima, dakle grupiranjem tematskih i motivskih odrednica u jasne i logične odnose koji bi omogućavali lakše praćenje. Ne, praćenje je i dalje zahtjevno, no postiže se koncentracija u liku, tri žene na sceni izgrađene su vrlo studiozno i tako omogućavaju gledateljsku kontekstualizaciju i potiču analizu viđenog. O njima, površinski, ne saznaje se gotovo ništa. Ime, adresa, prostor i vrijeme u kojima se kreću i žive tek su naznačeni i, zapravo, nevažni. Ono što ih koncentrira i prikazuje intrigantnima jest njihova osjećajnost i osobnost, proživljena na sceni vrlo realno, često i (ne) namjerno konfuzno, u međusobnim razgovorima ili monolozima pred psihijatrom. Tako je opravdana i učinjena potrebnom sva složenost adresiranih problema te je omogućeno njihovo komuniciranje s publikom, čime je predstava zapravo omogućila proces promišljanja sličnih odnosa svakog gledatelja. A to su, dakako, intimni, vrlo moguće i neugodni trenuci, poput prijateljskih i ljubavnih odnosa, distinkcije između društvenog ugleda i samopoštovanja ili doživljaja psihičkih bolesti i stanja. Od njih se bježi, od njih bježe i likovi, no predstava osvješćuje kako se od njih ne može pobjeći, barem ne bez analize i propitivanja samog sebe. Tim i takvim postupcima opravdala je svoju potrebu za otvaranjem brojnih pitanja te ih uspješno otvorila, bez upadanja u konfuziju i posljedične nemogućnosti komunikacije s publikom.

  

  Redateljski pristup Marine Pejnović, u realizaciji zahtjevnih zadataka postavljenih koncepcijom projekta, pokazao se vrlo intrigantnim i zapravo kreativnim u korištenju brojnih postupaka - od hiperprodukcije simbola i krhotina u vješanju brojnih osobnih predmeta iz torbi koje glumice dovlače na scenu, preko njegovanja svojevrsne estetike ružnoće, u što se pretvara scena zajedničkog objeda ili piknika, do vizualno sasvim dotjeranog a značenjski pluralnog izlaska likova na kraju predstave kroz otvaranje scene u dvorište Studentskog centra (u kontekstu tretmana scenskog prostora, scenografiju predstave potpisuje Igor Pauška). Glumačke kreacije triju glumica na sceni - Ivane Krizmanić, Nataše Kopeč i Mije Biondić, predstavljaju ipak vjerojatno najuspješniji dio predstave, posebice imajući na umu njihov značaj u kreaciji likova i time izgradnju odrednica koje ju čine. One igraju potpuno proživljeno, bez impostacije ili odvajanja od kreacije koje donose na scenu, čime postižu ne baš često viđeno približavanje psihološkim relacijama glumca i njegove igre, dajući time povod za otvaranje teorijskih i praktičnih debata, među kojima je možda najprepoznatljivija ona o slavnim idejama Stanislavskog. Tako je stvorena vrlo intrigantna predstava, ipak ne potpuno bez viškova (neke redateljske postupke, posebice trajanje pojedinih prizora, nije baš moguće do kraja opravdati), no čija se vrijednost očituje u poticanju promišljanja viđenog kod publike kroz kvalitetna redateljska rješenja i vrlo snažne glumačke realizacije.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2017.

Piše: