Smijeh u sjeni prijetnji

Teatar Rugantino & Kazalište Planet art: Christopher Durang, Za umrijet od smijeha, red. Mario Kovač

• 
  
  Na početku predstave Gordana Gadžić usred gledališta pita jednog od gledatelja kako je, a on odgovara možda uobičajeno konvencionalno, a možda i uvjereno: „Dobro“. Sličan odgovor protagonistica dobiva od još nekoliko gledatelja, bez obzira na čuđenje kako nekome može biti dobro u ovakvom svijetu, pa zaključuje da ona sama nikako nije dobro i potom se penje na pozornicu da bi ispričala što joj se nedavno dogodilo. Tu postaje evidentno da se ni po klošarskoj odjeći (uspješna i funkcionalna kostimografija Ane Fucijaš), a ni po svjetonazoru, Ona ne uklapa u društvo u kojem živi, pa vjerojatno i zbog toga nema vlastitog imena. U originalu Laughing Wild iz 1987. Christophera Duranga to je društvo obilja (posebno za one koji mu se potčinjavaju) SAD-a s kraja prošlog stoljeća, a u Za umrijet od smijeha u vrlo dobrom prijevodu Mirne Čubranić i iznimno inventivnoj adaptaciji Marka Torjanca to je suvremeno hrvatsko društvo u kojem izrazitu individualnost do užasnutosti, pa i ludila dovodi sve snažniji pritisak prema bespogovornom prihvaćanju konzervativnih patrijarhalnih normi kao jedinog dopuštenog „domoljubnog“ ponašanja koje propisuju Crkva i s njom povezane političke i „pro life“ organizacije..

  Christopher Durang (rođen 1949.) renomirani je suvremeni američki dramatičar (a povremeno i glumac), posebice zanimljiv po iznimnom talentu za stvaranje popularnih, komercijalno vrlo uspješnih komada u kojima se na zabavan način (a ipak vrlo kritički) bavi značajnim problemima suvremenog života, obogaćujući – zahvaljući svojem velikom znanju - te komade duhovitim poigravanjem s kazališnom tradicijom. Zagrebačkoj publici poznat je ponajviše zahvaljujući uspjelim Komedijinim predstavama. Beyond Therapy kojim je 1981. postigao jedan od prvih velikih brodvejskih uspjeha u nas je kao Terapija, terapija (2011) u režiji Damira Lončara scenski efektno oživio neuobičajenu mješavinu drame, komedije, apsurda, groteske i vodvilja koji se originalno ruga izopačenostima današnjice.
  
  
  
  Nina Kleflin je 2016. vrlo uspješno postavila komad Vanja i Sonja i Maša i Picko, u kojem je ta samosvojna žanrovska kombinacija obogaćena nizom teatarskih referenci (posebno na Čehova), što je tri godine ranije Durangu donijelo najprestižniju američku kazališnu nagradu Tony. No, Durang je paralelno stvarao i drugačiju vrstu kazališta na Off i Off Off Broadwayu, a i za to je osvojio niz nagrada. Iako te dvije vrste njegovih tekstova djeluju prilično različito, zajednička im je slojevitost značenja kojima nadilaze prvi dojam o komedijama koje su zanimljive prvenstveno po provokacijama i apsurdu koji svakodnevnim, gotovo banalnim situacijama daju neobičnost i izazovnost.

  Većinu tih karakteristika može se naći i u Za umrijet od smijeha, a posebnost je ovog komada to što se njegova struktura ponajviše oslanja na stand-up komediju, pa se nakon opisane uvodne scene Gordana Gadžić uspinje na scenu i kao protagonistica lišena imena i osobnog dostojanstva u sljedećih pola sata objašnjava zašto njoj nije dobro. Durangov tekst ima dovoljno humora da bi na početku interpretkinja uspijevala navesti publiku da se smije i dobro zabavlja nespretnostima i neprilagođenostima lude žene, pri čemu Gordana Gadžić pokazuje vještinu rasne komičarke. Međutim, iznimno umijeće građenja velike uloge tek slijedi nijansiranim prijelazom iz stand-up komedije u monodramu koja pokazuje tragediju obrazovane žene, odbačene jer je željela iskazati svoju posebnost i time navukla neprijateljstvo sredine koja ne trpi bilo kakav pomak od općeprihvaćene normalnosti koja podrazumijeva da nam je svima dobro. A glumački iznimno dojmljivo prezentirana posljedica je svojevrsna manija proganjanja zbog koje Ona u supermarketu čovjeka koji se ne miče od police s konzervama tune koje ona hoće kupiti doživljava kao još jednog neprijatelja i konačno ga (bez prethodnog razgovora) snažno udara torbom u glavu.

  

  Taj završetak Njene monodrame jedini je dio u kojem Ona ne opisuje što joj se dogodilo nego se taj događaj odvija na sceni – preciznije, u njezinoj pozadini ispred pokretnih panoa koji prikazuju police s konzervama. Redatelj Mario Kovač, koji se često ističe vizualno atraktivnim redateljskim rješenjima, u ovoj predstavi je uglavnom pokazao vrhunsku takozvanu nevidljivu režiju u kojoj je u prvi plan stavio vrhunske glumačke interpretacije i detalje koji određuju ritam predstave, a svoju je maksimalnu koncentriranost i preciznost pokazao upravo u ovom trenutku - brzim povratkom iz te kratke akcijske scene u stand-up situaciju.

  Sad u prvom planu sjedi On i na početku izravnog obraćanja publici kao da skromno i samozatajno pokušava obrazložiti prednosti pozitivnog razmišljanja. I tu su u početku istaknutiji komični aspekti koji upravo kroz to gotovo skrušeno kazivanje izazivaju mnogo smijeha, posebno u trenucima u kojima On ispada iz zadanog obrasca takvog stava i stavlja zdravorazumske kritičke primjedbe na općeprihvaćene norme. Upravo preko tih pukotina između naučenog pozitivnog mišljenja i Njegovih vlastitih razmišljanja Marko Torjanac izvanrednom interpretacijom oživljuje kompleksno ljudsko biće koje se također našlo izpćenim iz društva zbog neprilagođenosti (preciznije neposlušnosti). No za razliku od Nje, On se nastoji uklopiti i zato se liječi pozitivnim mišljenjem, a kad mu niti to ne pomaže pokušava vidjeti može li naći mjesto u još uvijek (doduše s podsmijehom) toleriranim alternativnim pokretima na njihovom skupu u Maksimiru u kojem traže par koji bi se tu trebao pojaviti da bi poveo čovječanstvo na novu razinu egzistencije.

  

  Tu završava i Njegova polusatna ispovijed, a komad iz strukture stand-upa prelazi u tragikomičnu distopiju za koju je i više od Duranga zaslužan Marko Torjanac iznimno zabavnom adaptacijom teksta koji se zbiva u Hrvatskoj 2132. Vizija je to (ili san) koju je On doživio nakon skupa u Maksimiru, ali to nije samo njegov san nego i Njezin. I ona se našla u Maksimiru tražeći izlaz iz svakodnevne pritisnutosti autokratskim društvom. On ju je prepoznao kao ženu koja ga je udarila torbom dok se on nije micao od police s konzervama, jer su ga takvom ponašanju prema nekome tko bi mogao biti lud učili oni koji su ga liječili pozitivnim mišljenjem. U tom njihovom zajedničkom snu o TDH-u (Teokratskoj državi  Hrvatskoj) 2132. Ona (koja je u mladosti bila TV-voditeljica) ubija Željku Ogrestu da bi prigrabila njenu emisiju i intervjuirala Željku Markić koja je u međuvremenu postala sveticom i vrhovnom vlašću u državi.

  Mario Kovač iznimnom redateljskom invencijom i bez velikih sredstava taj treći dio pretvara u vizualno atraktivnu znanstveno-fantastičnu satiru, sjajno koristeći promišljenu minimalističku,vrlo funkcionalnu scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin okretanjem pokretnih paravana koji s nekoliko blještavih elemenata asociraju na glamur TV-studija, čemu pomaže i oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara. Ipak, očaravajućem dojmu tog prizora ponajviše pridonose maestralne glumačke transformacije. Gordana Gadžić se iz progonjene jadnice pretvara u uvjerljivu voditeljsku zvijezdu kojoj je vlastiti dobar izgled važniji od sugovornice, pa makar ona bila i svetica koja diktira svekoliki život jedne takve moguće zastrašujuće buduće Hrvatske. A tu moćnicu sjajno interpretira Marko Torjanac, tako da gledatelji zaboravljaju na njegove brkove i bradu, jer ne samo da dobro imitira govor i geste Željke Markić nego to koristi za - na njezin specifičan način slatkasto, kvaziljubazno, a zapravo krajnje netolerantno iznošenje stavova.

  Maestralni glumci, maštovita i do detalja dotjerana režija uz značajan doprinos svih suradnika, rezultirali su vrhunskom kazališnom satirom koja se iznimno uspješno oslonila ne samo na vrijedan tekst značajnog američkog draamatičara nego i na brehtijansko nastojanje da se publiku uz vrhunsku zabavu upozori i na značajne probleme.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2017.

Piše: