Zabavna i lako gledljiva komedija

Scena Vidra, produkcija Kazališta Moruzgva i Scene Gorica: Renato Baretić, OtpisaNE, red. Nikola Zavišić

• 
  
  Aktualnost neke teme redovito rezultira njezinom obradom u različitim kontekstima - od površnih do sasvim studioznih, a njezin je utjecaj na socijalne odnose - opravdano ili ne, prisutan te se pokušava objasniti različitim sredstvima. Jedna od najrelevantnijih i najaktualnijih tema u recentnijoj društvenoj okolini, koja je ispunjavala različite oblike vijesti i informiranja, ali i poticala brojne rasprave o svom utjecaju na društveni krajolik, jesu migracije. Zbog toga je razumljivo da se temom migracija bavi i kazalište, reagirajući tako na socijalnu okolinu u kojoj se nalazi i aktualizirajući je scenskim sredstvima, dobro poznatima u pojmu, gotovo frazi, zrcaljenja stvarnosti. Upravo takva drama, koja se bavi migracijama u kontekstu (mikro)lokalnih hrvatskih i regionalnih prilika, jesu OtpisaNe Renata Baretića, premijerno izvedene na zagrebačkoj Sceni Vidra 15. listopada u režiji Nikole Zavišića i produkciji Kazališta Moruzgva i Scene Gorica. 

  Hassan, sirijski student medicine i kršćanin, jedan od brojnih izbjeglica iz te zemlje, koji želi doći u zapadnoeuropske zemlje i tamo se ponovno susresti s obitelji te živjeti što dalje od ratnih i popratnih strahota svoje zemlje, na proputovanju - baš kao i mnogi drugi, mora proći Balkanskom rutom, što uključuje i Hrvatsku. U tome mu pomaže Hrvojka, zagrebačka studentica, koja se u Hassanovu slučaju odlučila angažirati i aktivno mu pomoći na sve načine - od dobivanja (lažnih) dokumenata do smještaja u njezinom stanu. Upravo tamo susreće Snježanu, Hrvojkinu majku na vječnim lažnim bolovanjima i njezinu susjedu Milku, Dalmatinku i nerealiziranu zavodnicu. One ga suočavaju s mentalitetom uvjetovanim povjesnim, etničkim i inim društvenim odrednicama prostora u kojem se našao na zastoju svog putovanja, a čiji je sadržaj između ostalog ispunjen i predrasudama o svakome, a posebno drugačijem. Tako je stvoren okvir dramske radnje, smješten u Snježanin i Hrvojkin stan, kojim dominiraju tri osobnosti, funkcionirajući kao sinegdoha različitih odnosa i prožimanja društvenog konteksta suočenog s drugim i drugačijim. Iako je to suočavanje privremeno, dovoljno je snažno kako bi izazvalo pomutnju, nerazumijevanje, čak i strah. Sve to poznati su i prepoznatljivi obrasci suočavanja s nečim što je prepoznatljivo i vidljivo zahvaljujući prijenosu informacija i saznavanju o događajima koji se odvijaju negdje i djeluju teškima ali podnošljivima, sve dok se ne nađu u vlastitom stanu ili dvorištu. Tada postaju nepodnošljivi jer zahtijevaju reakciju, a ona se sastoji u obrani od drugog i drugačijeg predrasudama, ali istovremeno i željom za upoznavanjem tog drugog, ne nužno zbog razbijanja predrasuda nego zbog znatiželje i potrebe za njihovim potvrđivanjem.
  
  

  Ovako postavljene, OtpisaNE bile bi zahtjevan, složen i intrigantan dramski događaj, pogodan za istovremeno pronalaženje i dovođenje na scenu određenog oblika opterećene, ispitujuće komike, no ne one kojoj bi opterećenje bilo balast i anakronizam nego proširivanje dosega i kvalitete predstave kroz traženje angažmana publike u otvaranju neuralgičnih pitanja društva ovdje i sada. Nažalost, OtpisaNE to uvelike nisu uspjele biti. Naime, Baretić se u svojoj drami, razumljivo, bavi komikom ovako postavljenih odnosa, no ta komika biva uglavnom neopterećena. Neopterećena propitivanjem društvenih odnosa kojima se bavi, nego prvenstveno zainteresirana za prihvaćanje publike koju treba zabaviti i nasmijati afirmiranjem stereotipnih poveznica i karaktera koji tvore odnose na sceni. Tako Snježana, žaleći se na društvo u kojem živi i njegovu nepravednost, zapravo sama profitira na njegov račun; Milka koketira i odijeva se mladenački unatoč godinama, govoreći naglaskom koji jasno detektira njezino regionalno podrijetlo, dok je Hrvojka (vječna) studentica naoko nekonformističkih, a zapravo popularno revolucionarnih stavova i parola, skupljenih negdje u krugovima revolucionara bez pokrića. Iako već i ovako oblikovane stereotipno, na ovu se karakterizaciju nastavljaju odgovarajuće predrasude koje likovi nose i izražavaju, a sastoje se u uobičajenim oprekama prema drugačijem - bili to Muslimani ili Srbi (Hrvojkin otac je Srbin, što pojačava Snježanin animozitet); istovremeno, ako se taj drugačiji pokaže pristupačnim, istraživanju i znatiželji (koja kod Milke prerasta i u specifičan oblik zavođenja).

  

  Hassan, s druge strane, šutljiv je i povučen, zapravo protuteža onome kako glase predrasude o migrantima kao opasnim i mutnim tipovima, čija je jedina želja domoći se zemalja u kojima je bolje nego u njihovoj domovini i tamo izazvati etničku, vjersku i ekonomsku pomutnju. No, takva njegova karakterizacija zapravo pridonosi afirmaciji predrasuda o sredini u koju dolazi, što je zapravo i prostor kojim se ova predstava ponajviše bavi i na kojem pronalazi komiku. Otkrivanje i korištenje humora koji počiva na osnovama stereotipa i društveno ukorijenjenih predrasuda sasvim je legitiman, čak i potreban a svakako zabavan, posebice u slučaju vještine gradnje odnosa, kakva postoji u OtpisaNIma. No, kada se predstava zaustavi na njihovu korištenju samo kako bi zabavila, donekle se i narugala, a ne i propitivala te predrasude i stereotipe te angažirala publiku u pronalaženju njhova postojanja u stvarnim, izvankazališnim društvenim odnosima, ona ostavlja znak propuštene prilike. Prilika u kojoj je predstava - koja svakako jest zabavna i zanimljiva, aktualna i dovitljiva u svojim rješenjima i britkosti likova na sceni, ne uspijeva istovremeno biti slika postojećih odnosa nego njihova uspjela, no ipak karikatura.

  Redateljska rješenja Nikole Zavišića (koji potpisuje i oblikovanje svjetla) umnogome su pružila okvir za to i takvo viđenje, koristeći se hiperboliziranjem, scenskim pokretom i, uopće, postupcima imanentnima zabavnoj i lako gledljivoj komediji. Time je potvrđena koncepcija predstave kao uspjele komedije, no ipak one koja se temelji na izazivanju smijeha i korištenju karikaturom a ne suptilnim propitivanjem socijalnih odnosa. To slijedi i scenografija i kostimografija Irene Kraljić, koja se uvelike koristi stereotipnim uzorcima koji bi odgovarali tipovima osoba i prostora u kojima obitavaju pojedini likovi (Hassanova odjeća - već polu-raspadnuta od puta, Milkin kič i šminkeraj, te Snježanine i Hrvojkine odgovarajuće kombinacije).

  

  Ipak, predstava pokazuje kvalitetan rad na glumačkim kreacijama, što je - tek na trenutke no vidljivo, pokazalo njezine potencijale. Slavko Sobin igra Hassana nenametljivo i povučeno, gotovo plaho, oblikujući njegov karakter suptilnim potezima i tako ga izdvaja iz predrasuda ostalih na sceni, dok je Hrvojka Erne Rudnički prikaz zagrebačke studentske revolucionarke, no koja je ipak spremna na konkretan angažman u pomoći Hassanu. Ecija Ojdanić (Milka) i Ksenija Marinković (Snježana) igraju svoje likove vrsnim komičarskim potezima, potvrđujući se ponovno u takvom scenskom izrazu. Ovaj glumački angažman, iako je znatno pridonio životnosti predstave, ipak u konačnici nije uspio promijeniti njezino usmjerenje neopterećenoj komediji nego ga je, doduše kvalitetnom (su)igrom, afirmirao.

  OtpisaNE su predstava koja uglavnom nije realizirala mogućnosti propitivanja odnosa društva u kojem je nastala prema drugima i drugačijima. No, ipak je kvalitetna, zaista zabavna komedija i kao takva scenski zanimljiva, unatoč propuštenim prilikama produbljenijeg ispitivanja vlastitog tematskog određenja.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2017.

Piše: