Satirom protiv straha

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Autorski projekt Andrása Urbána, Audicija, red. András Urbán

• 
  
  Satira u teatru ima mnogo različitih lica, no najčešće je komedija kojoj je najvažnija bilo izravna bilo posredna društvena kritika, ponajviše kroz izrugivanje negativnih pojava. Takvim je komadima primjerice Branislav Nušić postao ne samo klasik nego i najznačajniji srpski pisac za kazalište, a utemeljitelj i dugogodišnji umjetnički ravnatelj Jazavca (danas Kerempuha) Fadil Hadžić najizvođeniji autor na cijelom području nekadašnje Jugoslavije. Ipak, čini se da se senzibilitet suvremene kazališne publike na tom području promijenio, pa i njihovi komadi danas najčešće uspijevaju samo uz značajne dramaturške i redateljske intervencije, nerijetko postajući materijal za suvremenu inačicu redateljskog kazališta.

  Jedan od najznačajnih predstavnika takvog pristupa tekstu, a i jedan od nazanimljivijih redatelja-autora u cijeloj regiji je András Urbán, vojvođanski Mađar koji je uz to od 2005. direktor inovativnog Mađarskog gradskog kazališta Kosztolányi Dezső u Subotici, a tamo je 2009. utemeljio i festival Desiré Central Station, posvećen propitivanju alternativnih mogućnosti scenskog izraza. Vrlo različite, na njemu prikazane predstave željele su suvremenim kazališnim jezikom iskazati vlastito viđenje današnjeg svijeta s namjerom da ga mijenjaju ili da barem promijene odnos gledatelja prema bitnim problemima društva. Oslanjajući se na elemente fizičkog teatra, vizualnu atraktivnost i brehtijansku tradiciju, u raznim je regionalnim kazalištima Urbán i sam kretao tim putem, mijenjajući svoje postupke zavisno od teksta koji mu je bio polazište i svjetonazora koji je predstavom želio izraziti.
  
  

  Zagrebačka publika se u inventivnost i visoku vrijednost takvog njegovog poimanja scenskog događanja mogla uvjeriti i prigodom gostovanja njegovih predstava. Među njima je pravi biser Neoplanta, na Gavellinim večerima 2014. prikazana mračna kronika povijesti Novog Sada prema romanu Lászla Végela u izvedbi Novosadskog pozorišta (Újvidéki Színház). Urbán je tu originalno kombinirao brehtovsko otuđenje s fizičkim teatrom (a i nekim elementima naslijeđa sovjetskog revolucionarnog kazališta) kao podlogu za samosvojna redateljska rješenja u stvaranju vlastite vizije povijesne istine koja je svojim emocionalnim djelovanjem na publiku i slojevitošću značenja, uz odbacivanje crno-bijelih pojednostavljenja, prevladala ograničenosti angažirane umjetnosti. Vrlo slični stilski postupci bili su vidljivi i u Životinjskoj farmi prema Georgeu Orwellu u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, prikazanoj na Danima satire Fadila Hadžića 2015., ali je konačni domet bio ipak znatno niži jer je uz Orwellov tekst Urbán nespretno upleo i elemente satire na suvremenu hrvatsku situaciju, koji su razbijali cjelovitost i dojam predstave. Mnogo usklađenije bile su Urbánove aktualizacije u predstavi Narodnog pozorišta iz Beograda Rodoljupci Jovana Sterije Popovića, pa su uz vizualnu atraktivnost rezultirale vrlo zanimljivom predstavom, angažiranom na neubičajen način, što joj je donijelo zapažen uspjeh i kod zagrebačkih gledatelja.

  Početak njegovog novog autorskog projekta Audicija djelovao je međutim poput tradicionalne satire s malim dodatkom stand-upa. Anita Matić Delić na prosceniju izvodi monolog Srpkinje koja se javlja na audiciju da bi postala Hrvaticom, uvjerljivo podupirući tu žarku želju svojim viđenjem Hrvatske kao neizmjerno bolje zemlje od Srbije i Hrvata i Hrvatica kao mnogo uljuđenijih, gospodskih pojedinaca. I taman kada se gledatelj počinje pitati o smislu takve satire koja bi mogla imati smisla u Srbiji (ili barem na gostovanju u toj zemlji), glumica prekida svoju izvedbu tražeći da je reflektor primjereno prati i da joj se donese stolica. Kada nakon stanovitog natezanja scenski radnik konačno donese traženu sjedalicu, pojavljuju se i ostali, također vrlo dobri interpreti (Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Luka Petrušić, Maja Posavec i Matija Šakoronja) noseći svaki svoj stolac. Počinje se pritom naslućivati da se ne radi o audiciji za neku ulogu određenu književnim predloškom.

  

  András Urbán jest doduše rad na predstavi započeo od teksta Audicija ruskog dramatičara Aleksandra Galina o djevojkama koje dolaze na audiciju u ruskoj provinciji za zabavljačice u Singapuru, ali to je bio tek poticaj za promišljanje učestalog napuštanja domovine i stvaranje vlastitog individualiziranog odnosa (i njegovog izričaja) svakog glumca prema tom značajnom problemu. U početku svatko od glumaca se opredjeljuje za neki od postojećih prevladavajućih stavova o tom problemu - od onog da je to normalna posljedica lošeg stanja u zemlji i nemogućnosti pronalaženja posla do onih da je odustajanje od pokušaja mijenjanja društva nabolje zapravo izdaja, a odlazak onih visokoobrazovanih kojima je zajednica platila školovanje krađa. U početku protagonisti kao da isprobavaju koliko su im primjerena ta opća mjesta, iskazana (kao što to obično i izvan ove pozornice biva) siromašnim, pa i primitivnim rječnikom s puno mržnje, netrpeljivosti i bijesa. Opredijelivši se za neku od opcija (najčešće kao glumci, a ne privatne osobe), nastavljaju graditi tu ulogu, nerijetko i vlastitim improvizacijama, postižući dojmljivost prvenstveno ostrašćenim nastupom a ne nekim nijansiranijim govorom. Stanoviti odmak od zapjenjenosti te situacije stvaraju efektni songovi (autorica glazbe Irena Popović) koje uz vrsnog pijanista Antu Sladoljeva najčešće (i to virtuozno) izvodi Maja Posavec. To u precizno izbalansiranom redateljskom postupku upotpunjuje glumačku interakciju i tako pridonosi stvaranju atraktivne satiričke slike našeg razjedinjenog društva i njegovih slijepih ulica.

  Urbán je naravno svjestan da će mu bar jedna od te dvije suprotstavljenje polovice (a možda i dio druge) teško zamjeriti da kao pripadnik druge nacije stvara kritičku sliku našeg društva s porukom neka to radi u svojoj sredini, ne znajući ili ne želeći znati da je tamo već napravio više takvih predstava. A kako je (kao npr. Oliver Frljić) jedan od rijetkih angažiranih kazalištaraca koji je spreman ismijati i samoga sebe i svoje stavove, tako nakon vrhunca sukoba različitih opredjeljenja glumci na sceni dolaze do zaključka da oni nisu zapravo tako međusobno neprijateljski raspoloženi i – po našem dobrom običaju pronalaze vanjskog neprijatelja. To je naravno redatelj ove predstave, a András Urbán ih je poticao da u tom dijelu predstave o njemu i kao osobi i kao redatelju govore nezamislivo grozne stvari, što je zapravo samo groteskno preuveličan uobičajen način diskvalificiranja političkih protivnika u nas.

  A kada to vrijeđanje i diskvalificiranje redatelja dođe do vrhunca, slijedi novi preokret – na sceni se pojavljuje većini gledatelja nepoznat glumac (Ozren Opačić) kojeg ostali interpreti prepoznaju kao Olivera Frljića. Vješaju ga, ne obraćajući nimalo pozornosti na njegovo poricanje i to, čini se, vodi prema ironičnom hepiendu u sjeni obješenog s ozračjem crkvenih poruka, vožnjom religijskih kipova na malim kotačićima i izjavom pobornika tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, što na neki način i jest sretan svršetak vrlo uspjele satirične predstave na kraju koje se i pripadnici one polovice našeg društva koja se u stvarnosti plaši takvog agresivnog nametanja nečijih stavova može i tim stavovima i svojim strahovima nasmijati s puno zadovoljstva.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2017.

Piše: