Hommage Jozi Ivakiću

Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu, Joza Ivakić: Vrzino kolo, red. Vjekoslav Janković

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca 10. studenog 2017. godine proslavilo je 100 godina kazališnog života u Vinkovcima, 85 godišnjicu smrti Joze Ivakića te 10 godina profesionalnog djelovanja. Svečane obljetnice bile su povod za postavljanje ljubavne komedije Joze Ivakića Vrzino kolo (u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu) u režiji Vjekoslava Jankovića. Kostimografiju, scenografiju i video projekcije potpisuje Saša Došen, glazbu Igor Valeri, koreografiju Danijel Šota, scenski pokret Petra Blašković dok je video materijale snimio Davor Šarić. 

  Ivakićevo Vrzino kolo praizvedeno je u rujnu 1931. u Zagrebu i premijerno u prosincu 1931. godine u Osijeku te nakon toga više nije našlo put do kazališnih dasaka. Taj podatak zvuči pomalo začudno jer se radi o pitkom, dobro napisanom i zanimljivom tekstu s univerzalnim motivacijama likova. Sama radnja smještena je u varoš – urbano naselje (autor u didaskalijama unutrašnje uređenje opisuje kao građansko) te za razliku od većine tekstova koji se temelje na bogatstvu folklorne tradicije ovih prostora pokazuje i bogatstvo i postojanje „građanskog“ sloja.

  

  Okosnicu radnje čine ljubavne zgode i nezgode začinjene elementima komedije karaktera i zabune te se tako na samom početku upoznajemo s likom Harmonikaša/Grabancijaša (Vladimir Andrić) koji u prologu najavljuje temu i svoju funkciju – kombinaciju Kupida i Lokija koji će usmjeravati emocije likova, ali im pri tome i otežavati posao obogaćujući i komplicirajući radnju. Poput samog naslova i radnja se odvija poput vrzinog kola (zamršene situacije u kombinaciji s nadnaravnim elementima vila i čarobnjaka) u kojem s jedne strane sudjeluju stariji ženici matori Tutljo (Denis Brižić), kočoperni Čiko (Hrvoje Seršić), stari Rogonja (Goran Smoljanović), s druge strane udavače puštenica Julka (Matea Marušić), namiguša Kata (Katarina Baban) i ofrkuša Ljubica (Selena Andrić). Svima im račune mrsi zgodni, mladi i sposobni Ženskar Jotina (Ivan Ćaćić) dok radnju začinjavaju konobarica (Katarina Krištić), pomoćni harmonikaš (Zorko Bagić), harmonikaš (Andrej Pezić) te varošani i plesači (folklorni ansambl Lisinski Vinkovci).

  Janković se prilikom insceniranja većinom držao izvornika te su dramaturški uplivi u tekst minimalni, ali funkcionalni i temelje se na kraćenju replika, osuvremenjivanju šala te pojačavanju karakterizacija i radnja likova poput onog Grabancijaša čija je funkcija još malo naglašenije od originala kako bi se dobilo na komici. Tvoreći hommage Ivakiću u pravom smislu riječi kroz poštovanje autora i teksta, Janković je otišao korak dalje i poigrao se i s Ivakićevim filmskim stvaralaštvom pa je tako zapravo minimalističku i funkcionalnu scenu (sadrži stolove i stolice u kavani ili otoman i komodu u kući…) obogatio kratkim filmskim uradcima koji se projiciraju na pozadinskom platnu u crno bijeloj tehnici sa zvukom. Osim što je time podsjetio na još jedno područje Ivakićevog profesionalnog djelovanja, stvorio je i vizualno bogatiju scenu, a i rasteretio samu scensku radnju jer na primjer scenu susreta Julke i bivšeg muža gledamo kao filmsku scenu, a na platnu se pojavljuju i didaskalije ili opisi likova. Bogatstvo šokačke varoši, Janković je prikazao kroz nastupe folklornog ansambla čije se pojavljivanje u obliku pjesme i plesa u kolu koristi kao simbolika naslova predstave, ali i kao alat za protjecanje vremena prilikom izmjena scena ili pojačavanje atmosfere scenske radnje (svatovi). Uz folklorni element, u radnju je uklopljena glazba ragtime plesa (suvremeni, zabavni glazbeni žanr s početka 20. stoljeća) što se poklopilo s urbanim kostimima varošana tog vremena (koji osim toga bojama odaju i karakterizaciju likova), građanskim uređenjem Jotinog salona i video projekcijama (komercijalizacija filma 30-ih godina), čineći sveukupnu funkcionalnu cjelinu koja se oslanja na kontekst prve polovine 20. stoljeća i plodno razdoblje Ivakićevog djelovanja.

  

  U svojoj viziji Ivakićevog djela, Janković je evidentno veliku podršku pronašao u pomno odabranim suradnicima, ali ponajviše u mladim glumačkim snagama iz Vinkovaca, Rijeke i Osijeka. Ivan Ćaćić je već davno dokazao svoje glumačke sposobnosti pa je tako i ovdje bio uvjerljiv, nepatvoren i scenski dominantan što je i odgovaralo karakterizaciji lika, a u pjevnim dijelovima je publiku još jednom podsjetio na zavidne glasovne sposobnosti. Uz bok njemu stajao je svojim nastupom i Denis Brižić koji je izvrsno utjelovio starog i pomalo smotanog ženika odviše sigurnog u ljubav svoje supruge te su njegove kreacije izazivale silnu empatiju i salve smijeha. Sigurne, uvjerljive, govorno i glasovno moćne te nadasve simpatične bile su i Katarina Baban i Selena Andrić, a poput njih su dojam sigurnosti i scenske opuštenosti te potpune fokusiranosti ostavili i Hrvoje Seršić i Goran Smoljanović. Vladimir Andrić utjelovio je nestašnog i razigranog pokretača radnje i u tome je bio uspješan kako u pokretu tako i u govoru, glasu i mimici samo se na početku borio sa sinkronizacijom facijalne ekspresije i snimljenog zvuka svog glasa koji je dolazio iz zvučnika. Jednako uspješna s manjim nesigurnostima bila je i Matea Marušić koja je utjelovila mladu, prekrasnu i simpatičnu Julku u svim elementima glumačke umjetnosti, međutim često je gubila koncentraciju prilikom izgovora šokačkog. Katarina Krištić, Zorko Bagić i folklorni ansambl korektno su ispunili svoje naizgled manje, ali jednako važne zadatke doprinoseći tako uspješnom dojmu cjeline.

  Prva ovosezonska premijera Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu kvalitetna je predstava u svakom elementu scenske umjetnosti s manjim nesigurnostima ansambla koje bi se trebale otkloniti daljnjim igranjem. Publika će vjerojatno i sama prepoznati, cijeniti i znati nagraditi veliki trud cjelokupnog tima iza ove izvedbe koja je dostojna posveta profesionalnom djelovanju Joze Ivakića.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2017

Piše: