Mit kao pobuna

32. Gavelline večeri, Zagreb, 11. – 21. listopada 2017.: Slovensko narodno gledališče, Maribor: Euripid, Medeja, red. Oliver Frljić

• 
  
  U predstavi koju je prosudbeno povjerenstvo s mnogo razloga proglasilo najboljom na 32. Gavelinim večerima Oliver Frljić je klasičnu Euripidovu tragediju sveo na trajanje od samo jednog sata, izdvojivši najdramatičnije scene (a čak ponekad i ponavljajući neke rečenice dijaloga) u kojima se posebno upečatljivo Medeja prikazuje žrtvom patrijarhalnog sustava, a tu je situaciju s današnjim položajem žene povezao atraktivnim suvremenim kazališnim postupcima, originalnim varijacijama vlastitog samosvojnog stila. Jedna od njegovih posebnosti je i uvijek prisutna naznaka dvojbe o potpunoj istinitosti i nepogrešivosti vlastitog sagledavanja svijeta i njegovog uobličenja u zasebni scenski univerzum.

  Taj je odmak najuočljiviji u trenutku kada Nataša Matjašec Rošker koja je za silnu snagu interpretacije Medeje potpuno zasluženo nagrađena za najbolju žensku ulogu na ovom festivalu odjednom uzme predah, podigne skute svoje duge bijele haljine (nalik vjenčanici) i iz džepa do tada skrivenih crnih hlača izvadi kutiju cigareta i pripali jednu. No, to je tek jedan od elemenata stalno suprotstavljanih značenja koja održavaju scensku napetost i ne dopuštaju gledatelju da zauzme čvrst stav prema viđenom. Izvanredno osmišljeni kostimi Sandre Dekanić funkcionalno predstavljaju osnovni dramski sukob kontrastom crnih odijela s bijelim košuljama lica koja predstavljaju više masu nego pojedince s bijelom haljinom Medeje koja prelazi okvire osobe i postaje mitska ličnost upravo zahvaljujući energiji i raznovrsnosti glumačkih sredstava Nataše Matjašec Rošker. Ona prikazuje dva lica žene koja je Jazonu omogućila da se domogne zlatnog runa izdajom vlastite obitelji i umorstvom brata. Suočena s Jazonovom odlukom da je ostavi i oženi se kćerkom njihovog domaćina korintskog vladara Kreonta  lukavo se pretvara da je tek slaba žena (sukladno tadašnjim, a nažalost sve više i današnjim društvenim normama) da bi prikrila svoju odlučnost u realiziraciji najstrašnije osvete nevjernom suprugu – umorstvom zajedničke djece.

  

  Taj šokantan čin koji ne  pripada mitu u gotovo je svim brojnim inscenacijama Medeje koje sam imao prilike vidjeti pokušavao biti ako ne opravdan, a ono barem učinjen shvatljivim psihološkim, a uz to i patološki predimenzioniranim motivima ljubavi i ljubomore. Međutim Medeja u tumačenju Frljića i Nataše Matjašec Rošker nije žena izdana i povrijeđena u svojoj potpunoj predanosti ljubavi prema Jazonu nego biće koje odlučno nadilazi društvena ograničenja nametnuta njenom spolu i njezine intrige nisu tipično ženske nego izrazito političko umijeće osvajanja pozicije iz koje će svoju moć iskoristiti za obračun sa svojim protivnicima i patrijarhalnim društvenim poretkom koji ih je postavljao iznad nje.

  Time ona postaje jedino potpuno biće u predstavi koja u suvremenom obličju obnavlja temeljnu strukturu antičke tragedije u kojoj su samo jedno ili nekoliko lica protagonisti uz koje je na sceni kor koji komentira zbivanja ili ih prepričava, spominjući pritom i što su u razvitku radnje učinila i kazala neka sporedna lica koja u novijim inscenacijama prerastaju u epizodiste. U antičkoj drami je najprije postojao jedan, a potom i dva protagonista, dok je tek Euripid taj broj povećao, no Frljić u svojoj verziji Medeje ipak sva lica tretira kao neku vrstu suvremenog kora iz kojeg se u pojedinim trenucima izdvajaju pojedina interpreti i u malim se epizodama iskazuju kao vrsni glumci, a zatim ponovo uklapaju u kor.

  

  Branko Jordan je na riječima nenadmašan politički manipulator Jazon,  Peter Boštjančič igra korintskog kralja Kreonta kao zapravo dobrostivog moćnika kojem je u prvom planu očuvanje reda u njegovoj državi, atenski vladar Egej u tumačenju Davora Herge pun je razumijevanja i spreman je pružiti Medeji svaku pomoć i punu zaštitu sve dok ne shvati da ona zapravo nije pokorna, slaba žena u nevolji.

  Najviše nijansi i emocija je iskazala Maša Žilavec kao dadilja koja je iskreno privržena Medeji, ali ne razumijevajući njene postupke postaje sve uvjerenija da joj gospodarica ludi. I pored glumačkog umijeća te kratke epizode ne postaju potpune osobe, jer su ponajprije bitne za određenje Medejine situacije i karakterizaciju njezinog lika, a potpuno oslanjanje na postojeći društveni sustav sprečava ih u shvaćanju Medeje. Zato ne mogu uspostaviti potpuniji odnos prema njoj ni jasno odrediti svoj stav prema njoj, što uzrokuje nemogućnost uspostave potpune vlastite osobnosti. To naravno nije pitanje glumačke nedovoljnosti nego redateljske koncepcije u kojoj je Medeja jedina protagonistica.

  

  A kod nje od trenutka u kojem je saznala za Jazonovu nevjeru povrijeđena ljubav i ljubomora prerastaju u neopisiv bijes koji je vodi na cijelom putu do čudovišne osvete. U tome je ona vrlo brzo prestala biti povrijeđenom suprugom, a nepravda je pretvara u ženu iznimne energije koja poličke smicalice, nasilje i čedomorstvo bespoštedno koristi za rušenje poretka koji je ponizio i nju i cijeli ženski rod. U tom osvetničkom pohodu ona zapravo prestaje biti ljudsko biće što Oliver Frljić (uz vrsne suradnike scenografa Igora Paušku i oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec)  vizualno efektno pokazuje u završnom prizoru u kojem Medeja stoji pred bijelim zastorom na kojem je bojom krvi ispisano njezino ime, a kada se taj zastor digne i ona iz svijeta ljudi stupi u onaj mitskih bića (kakvo je i sama postala) u njemu je ponovo dočekuje kor, ovog puta odjeven u bijele halje i s rogatim lubanjama na glavama. Nije baš posve sigurno da će se izrazito individualizirana Medeja moći uklopiti u taj novi, ali i opet kolektivom određeni svijet.

  Time ova Medeja, predstava vrhunskih redateljskih i glumačkih dometa, bogata slojevitošću značenja, na kraju ostavlja svakom pojedinom gledatelju da, bez sugeriranog odgovora, pokuša odgovorit na jedno od pitanja koja su posebno zanimala Olivera Frljića – da li je nasilna pobuna jedini uspješni način suprotstavljanja društvenoj nepravdi (ovdje položaju žene, ali i ostalim opasnostima oživljavanja isključivosti patrijarhalnog poretka).

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6.studenog 2017.

Piše: