Bolno suvremena predstava

Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Umjetničkom akademijom u Osijeku: William Shakespeare: Macbeth

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Umjetničkom akademijom u Osijeku 14. listopada 2017. godine premijerno je postavilo tragediju Williama Shakespearea Macbeth. Predstava je izvorno nastala kao ispitna produkcija 3. godine preddiplomskog sveučilišnog studija Glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku pod mentorstvom Jasmina Novljakovića, koji je i adaptirao i režirao tekst za potrebe premijerne izvedbe. Kostime je osmislila Jasminka Petek Krapljan, prostor Jasmin Novljaković u suradnji s ansamblom, a suradnici iz područja glume, pokreta, govora i pjevanja su: Goran Grgić, Saša Anočić, Alen Čelić, Selena Andrić te Danijela Pintarić.

  Shakespeareov Macbeth krvava je tragedija koja u sebi nosu univerzalnu suvremenost. Izdaja, ambicija, pohlepa za pozicijom nažalost nisu nam strani niti danas, pa se ovaj preko četiri stotine godina stari tekst uvijek iznova može postaviti kroz prizmu društvene angažiranosti, upozorenja i osviještene reakcije na društvene prilike i neprilike. Macbeth (Marijan Josipović), vojskovođa škotskog kralja Duncana (Gabrijel Perić) i Banquo (Marko Capor) vraćaju se kao pobjednici iz bitke protiv odmetnutog tana, kada ih na putu presreću vještice (Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin) koje Macbethu proriču da će postati kralj, a Banquou da će mu djeca biti kraljevi. Strašni koloplet stravičnih događaja ubrzo se zahuktava kada Lady Macbeth (Antonia Mrkonjić) potiče Macbetha da ustraje u nakani ostvarenja proročanstva i usmrti kralja Duncana.
  
  
  
  Ubrzo nakon toga Macbeth odlučuje usmrtiti i Banquoa i njegovog sina kako bi si sačuvao prijestolje, a kada shvati da mu prijeti i Macduff (Lino Brozić), opsjeda mu grad i naredi smaknuće supruge, djece i svih lojalnih ukućana. Sukladno Macbethovim riječima: To ište krv, kažu; krv ište krv, Macduff dolazi s vojskom, napada Macbetha i ubija ga usprkos proročanstvu kako mu nitko neće moći ništa dok Birnamska šuma ne krene na dvorac i kako mu neće moći nauditi nitko rođen od žene – vojska je iskoristila granje Birnamske šume da se prikrade dvorcu, a Macduff je rođen carskim rezom.   

  Jasmin Novljaković stvorio je funkcionalnu cjelinu slijedeći u načelu izvorni tekst i konvencije kazališta Shakespeareovog doba te ih kombinirajući s glumačkom metodom Jerzyja Grotowskog u kojoj glumac čini temeljnu okosnicu izvedbe. Manji dijelovi Shakespeareovog teksta su izbačeni, dodana je jedna vještica te su kontinuirano prisutne na sceni od početka, napjevi su promijenili poziciju u radnji, kruna se na kraju znakovito nudi publici koja sjedi oko scene kao parlament. Radnja se odvija s publikom na sceni koja okružuje glumce sa sve četiri strane te je lišena svega suvišnog – koristi se samo nekoliko kutija i dva pomična podesta koji služe za skrivanje, iznenadno pojavljivanje i slično. Osim toga radnja je obilježena i plesom, ritmičnim i melodiziranim napjevima te glazbom (sve se izvodi uživo) koji ne samo da su efektni  nego su i dramaturški funkcionalni pa najavljuju, zaokružuju ili pojačavaju atmosferu dramskih situacija. Jednako tako funkcionalne su i scene borbe koje ansambl izvodi. One pridonose rastu energije i razbijanju možebitne monotonosti dužih monologa i/ili solilokvija, a sve je izvedeno u shakespeareanskoj maniri čistih smrti pa je smrt mačem stilizirana gušenjem, a krv bojom tkanine ili tkanjem. Efektno je i uvođenje bazena s vodom napravljenog od dasaka i čvrstog najlona u kojem grješnici pokušavaju sprati krv s ruku i u kojem Lady Macbeth skonča. Time se tvori cjelinu ne-iluzionističke scene, gdje se iluzija stvara govorom, opisom i djelovanjem te počiva na glumačkim sposobnostima, tehnikama i vještinama ansambla.

  

  U prilog tome ide i nenametljivo i diskretno oblikovanje svjetla te kostimi koji su praktični i tematski, simbolički i historiografski primjereni upravo kako bi omogućili brzinu kretanja po sceni i borbe. Vještice su odjevene u pastelne boje s kratkim suknjama i gornjim dijelovima s maramama koji se mogu po potrebi transformirati (kad uzimaju manje uloge sporednih likova) aludirajući na povezanost s iskonskim prisustvom zla koje je uvijek nazočno u nama i prirodi. Više plemstvo razaznaje se po crvenoj boji gornjih dijelova, dok je Lady Macbeth - kao što joj liku i pristaje, odjevena potpuno u crno s jarko istaknutim ružem, najavljujući već od početka svoju tragičnu ulogu i simboliku krvi na licu. Ono što je pomalo smetalo jest veličina prostora scene te se nekako ne mogu oteti dojmu da takva energija, trčanje, borbe i sukobi jednostavno zahtijevaju malo više prostora za igru. Činilo se na trenutke kako upravo i ansamblu smeta skučenost prostora po kojem su se morali kretati, vještice voditi svoje mahnito kolo i plesati oko bazena, likovi se međusobno boriti te utrčavati i istrčavati iz publike. Također na trenutke dolazi do pada energije u glumačkim izvedbama, što će se sigurno ispraviti uigravanjem, ali zasad tvori dijametralnu suprotnost življim dijelovima borbi, pjesme i plesa.

  Mladi ansambl netom diplomiranih glumaca i glumica pokazao se sposoban odgovoriti na sve izazove koje nosi ovakav tekst, koji traži i dozu određenog životnog iskustva i zrelosti. Usprkos sitnim i gotovo neprimjetnim odstupanjima u izvedbi (nužno je paziti na groteskne likove, primjerice utvara koje u trenutku prelaze u karikaturu pa izazivaju kod publike smijeh neprimjeren trenutku), ansambl je koncentriran od početka do kraja, sa stihom se nose naizgled s lakoćom, jasni su i razumljivi u svakoj poziciji i radnji na sceni, a trenutci u kojima se zahtijeva usklađenost u pjesmi i pokretu razrađeni su i uvježbani. Teško je ikoga posebno izdvojiti osobnom kreacijom te se razlike u izvedbi pronalaze tek u podjeli boljih/jačih likova. Tako Marijan Josipović uvjerljivo donosi Macbetha sa svim nijansama njegove unutarnje borbe u lucidnim i trezvenim trenutcima, dok je nastup Antonije Mrkonjić prava mala poslastica. Lik i postupke Lady Macbeth prenijela je u nepatvorenoj emociji - radilo se o iskalkuliranoj manipulaciji supruga ili ludilom obuzete žene koju noćima muči savjest, potpuno okupirajući publiku kada stupi na scenu. Jednako tako i četiri vještice Šustić, Oršolić, Šestić i Trdin obavile su sve svoje zadatke predano, nadahnuto i usklađeno, pogotovo u glasu i govoru. Marko Capor pokazao je zavidne sposobnosti u scenskom pokretu, a podjednako uspješni bili su i Gabrijel Perić i Lino Brozić koji su se istaknuli u usklađenosti govornih i fizičkih radnji.

  Macbeth Gradskog kazališta Joza Ivakić i Umjetničke akademije u Osijeku uspješna je predstava na nekoliko razina. Mladi glumci na samom su početku karijere dobili priliku stati na profesionalne kazališne daske i pokazati što mogu, suradnja Umjetničke akademije i hrvatskih kazališta i dalje se uspješno nastavlja, a kazalište kao mjesto kulture, poticanja osvještavanja i reakcije na okružujući kontekst ponovo je iznjedrilo društveno angažiranu i bolno suvremenu predstavu koja, nažalost, ponajbolje opisuje stalnost povijesne mijene.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2017.

Piše: