Shvaćanje razina igre

Hravtsko narodno kazalište u Varaždinu, Una Vizek, Nema života na Marsu, red. Marina Pejnović

• 

  Praizvedbe hrvatskih dramskih tekstova u praksi institucionalnih kazališta često se vezuju uz nacionalnu Nagradu Marin Držić za najbolji neobjavljeni dramski tekst. Jedan od takvih, nagrađen na natječaju iz 2015. trećom nagradom, jest i onaj Une Vizek, naslovljen Nema života na Marsu. Do sada publiciran u časopisu Kazalište, praizveden je na Sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 16. rujna u režiji Marine Pejnović, čime je ovaj teatar otvorio novu sezonu.

  Dramski tekst Une Vizek u svojoj se strukturi temelji na eksperimentu s razinama događanja i praćenja dramske radnje i posljedičnom stvaranju dvaju slojeva, međusobno povezanih osobnostima i događajima te paralelnim tijekom. Naime, u drami su prisutna dva ili četiri lika, ovisno o prihvaćenoj distinkciji i definiranju. On i Ona rade zajedno u uredu, sredovječni su ljudi dosadnog radnog mjesta i okruženja zakočenog negdje u birokratskim beskrajnostima i uglavnom im je dosadno. To, naravno, rađa frustraciju i nezadovoljstvo, ali i nešto za ovu dramu mnogo važnije - međusobnu privlačnost. Iako, u okolnostima takvih odnosa, dugogodišnjih kolega čiji je odnos temeljen na suradnji u rješavanju spisa a ujedno imaju i klasičan, naoko sređen obiteljski život u kojem se zapravo osjeća zasićenje, tu je privlačnost teško ili nemoguće izraziti, jer bi dovela do poremećaja u njihovom osobnom životnom poretku koji naoko funkcionira, no očito im ne čini životno zadovoljstvo. Zato se, u stvaranju druge razine dramske radnje, oblikuju likovi Onan i Onana, istovremeno odvojeni i integralno povezani s Njim i Njome. Onan i Onana istovremeno su izraz onoga što On i Ona ne mogu izreći a željeli bi, ali i komunikacija Njega i Nje sa samima sobom, svojevrsni alter ego čija je uloga u jednom razdoblju savjest i zastoj u provođenju želja koje bi mogle imati neugodne posljedice, dok se mnogo češće pojavljuju kao izraz težnji, čak i strasti koju On i Ona ne mogu ili ne žele pokazati, a cijelo se vrijeme nalaze u njihovoj svijesti i čine prisutnost u uredu istovremeno neugodnom i privlačnom.

  

  Ovakva koncepcija drame omogućava autorici prikazivanje dviju razina osobnosti, proširujući tako mogućnost izražavanja i doseg autorskog korištenja jednim likom. Stvaranje razina u Nema života na Marsu pritom nije disfunkcionalno, ne zaustavlja se na eksperimentiranju bez sadržaja nego se ispunjava vrlo aktualnim i identificirajućim značenjem. Pronalaženje publike u takvoj drami funkcionira ne na aktualizaciji referiranjem na aktualne događaje, uredske veze ili uopće, kontekst u kojem se drama odvija, nego upravo na lišenju svakog konteksta. Naime On, Ona, Onan i Onana, što je vidljivo već iz imena likova, potpuno su depersonalizirani u smislu određenja imenima, vremenom radnje ili sadržajem uredskih poslova kojima se bave. Tako oni postaju svojevrsni jednostavni simboli, depersonalizirane persone u kojima se, dijelom zbog teme a dijelom zbog njihove međusobne komunikacije, može identificirati i pronaći gotovo svatko, a posebno onaj koji s njima dijeli ono malo kontekstualiziranih osobina, poput dobi ili mjesta rada. Rezultat je dramski tekst zanimljive strukture, čije je poigravanje razinama i granicama likova kreativno i uspjelo u stvaranju specifičnog oblika kontrastiranja između izrečenog i onoga što se nalazi u struji svijesti, a često ne može ili ne želi biti priopćeno drugima. Istovremeno, Nema života na Marsu je i drama aktualna zbog univerzalnosti, što omogućava identifikaciju i prepoznavanje publike u njezinim likovima i njihovim replikama.

  Iako zanimljive i uspjele strukture, ovako koncipiran tekst relativno je zahtjevan za postavljanje u kazalištu jer mora kombinirati scensku dinamiku i jasnoću razgraničenja uloga u složenom ispreplitanju razina odnosa Njega i Nje, a još više Njega i Onana te Nje i Onane. Redateljica Marina Pejnović pristupila mu je na promišljen i organiziran, no donekle repetitivan i statičan način, posebice u prvom dijelu predstave. On i Ona uglavnom sjede za svojim uredskim stolovima, rukuju papirima, dok se iza njih nalaze brda registratora koji formiraju i prijelaz između razina, jer se iza njih nalaze Onan i Onana. Ovakav postav scene (scenografkinja Liberta Mišan) omogućuje jasno percipiranje razina i shvaćanje pozicija četiriju glumaca, dvoje ispred (On i Ona) i dvoje iza zida od registratora (Onan i Onana). Tako predstava funkcionira kao dobro razumijevanje eksperimenta razina na kojem se temelji struktura drame, no donekle gubi mogućnost identifikacije i percepcije univerzalne ljudskosti likova na sceni, njihovu životnost. Kreativno korištenje scenske glazbe (skladatelj Vid Novak Kralj) i posebice svjetla (oblikovatelj Marijan Štrlek) u smjenjivanju i stvaranju daljnje distinkcije u razjašnjavanju razina, slijedi koncept i dobro naglašava odnos u kojem su On i Onan, odnosno Ona i Onana.

  

  U konačnici, prvi dio predstave ostavlja dojam dobrog shvaćanja predloška i njegovih premisa, ali i svojevrsnog pretjeranog inzistiranja u njegovu objašnjavanju, dok se likove ostavlja manje životnima nego što bi to oni mogli biti, jer se granica između Njega i Onana, odnosno Nje i Onane, može povući mnogo teže nego što se to čini u predstavi. Drugi dio predstave, kad Onan i Onana prelaze i napuštaju strogo zadržavanje iza zida od registratora, upravo je zbog brisanja distinkcije i jasnog razgraničenja između dvije razine, dva svijeta mnogo zanimljivije te se likovi oblikuju znatno kompleksnije, pokazujući sve potencijale odnosa svjetova unutar jedne osobnosti i utjecaja njih na interakcije s drugima. Ipak, pitanje je bi li taj drugi dio predstave jednako dobro funkcionirao bez onog prvog gdje je, jasnim povlačenjem granice razina, objašnjen i postavljen eksperiment na kojem se temelji struktura ove drame, što donekle dovodi do razumijevanja redateljskih poteza iz prvog dijela koji se čine statičnima i repetitivnima, što opet dovodi do dvojbe je li se vrijeme i zastupljenost prve od ovih metoda igre mogla smanjiti, a da se istovremeno zadrži shvaćanje mehanizma funkcioniranja Nema života na Marsu kod publike.

  Četvero glumaca - Barbara Rocco (Ona), Robert Plemić (On) te, kao njihovo mlađe drugo ja - Katarina Strahinić (Onana) i Jan Kerekeš (Onan), uigrani su, međusobno dobro koordinirani te ujednačeni u izrazu, zbog čega je teško izdvajati nečije individualno ostvarenje. Upravo dobra koordinacija glumaca omogućuje predstavi istovremeno ponašanje i rezoniranje u publici kao humornog osvrta na ljude poput Njega i Nje, eksperimenta razina i teksta o univerzalnim problemima zapinjanja života i nedostatka promjene. Odnos Njega i Onana te Nje i Onane pokazuje, također, sve ove kvalitete te se realizira u više oblika - kao više ili manje suptilan humor, ali i ozbiljno propitivanje vlastite psihe i odluka.

  Sveukupno, Nema života na Marsu zanimljiva je predstava, istovremeno vrlo gledljiva i pogodna za vrlo široko prepoznavanje i identifikaciju, dok se u njoj ostvaruju i određeni pomaci u shvaćanju razina igre i njihova shvaćanja.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2017.

Piše: