Veseli poziv na umorstvo

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Antonio Amurri, Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto, red. Boris Kovačević

• 
  
  Antonio Amurri (1925–1992) značajno je ime talijanske popularne kulture. U domovini je slavan kao novinar, satiričar i pisac uspjelih scenarija za dugovječne radijske i televizijske zabavne emisije te autor tekstova za mnoge pjesme popularne glazbe, a veliko zanimanje čitatelja izazvalo je i njegovih petnaestak knjiga, uglavnom humorističkih romana među kojima su najzapaženiji (možda i zbog provokativnih naslova) Kako ubiti suprugu i zašto (1974), Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto (1976), Kako ubiti mamu i tatu (1978) i Kako ubiti punicu (1986). Ti su romani prevedeni i na više jezika, pa i na naš, te su i ovdje zabavili nemali broj čitatelja. Iako je Amurri u mladosti pisao i kazališne komedije, komercijalne uspjehe na sceni u Italiji a i u inozemstvu postigle su scenske adaptacije upravo ovih romana. Prije deset godina u Kerempuhu je prema njima tumač glavne muške uloge Željko Königsknecht prilagodio tekst za predstavu Dok nas smrt ne rastavi u režiji Roberta Raponje, a na 3. Gumbekovim danima 2010. s Bračnim kabareom, kojeg je adaptirao i režirao Rade Vukotić, gostovalo je Pozorište Slavija iz Beograda, tako da su se i zagrebački ljubitelji nepretencioznih kazališnih djela mogli upoznati s ovim umješnim talijanskim humoristom.

  

  A kako je to upoznavanje izazvalo mnogo zabave i smijeha, jer Amurri iznimno dobro poznaje ukus široke publike, KNAP i Boris Kovačević su sa sigurnošću mogli računati na široki krug publike za nove varijacije kazališnog uobličenja najpopularnijih Amurrijevih grotesknih prikaza problema obiteljskog života. Za to su izabrali desetak za talijanskog humorista tipičnih lica kod kojih su do apsurdne pretjeranosti dovedena neka od nesimpatičnih svojstava suvremenih bračnih partnera. Amurri najčešće na komičan način opisuje kako ljubav nestaje a brak se postupno raspada, dok neka od mana partnera postaje sve vidljivija te počinje toliko živcirati onog drugog da taj osim umorstva ne vidi drugog rješenja. Radošević je ipak izabrao da na temelju jedne situacije (uz naznaku da se ona neprestano ponavlja) prikaže jednog od bračnih partnera svedenog na funkciju određene mane - kod supruga od cjepidlake preko škrtca, šlampavca i konzervativca do hipohondra, a kod supruge od maze, domaćice, preosjetljive trudnice i rasipnice do prave rospije. To onaj drugi, uvjetno rečeno normalan partner, više ne može podnijeti, te obraćajući se gledateljima poziva one koji imaju posla s takvima da ih s užitkom likvidiraju, upućujući uz to i kako izbjeći zakonske posljedice takvog čina.

  

  Takvom adaptacijom Amurrijevog teksta Radošević je izgubio mogućnost dramaturškog rasta cjelovite predstave, ali je uspio u svakom od prizora odmah doći do vrhunca groteskne komičnosti i time izazvati pljesak gledatelja koji se vjerojatno nikad nisu smijali, a pogotovo ne toliko burno, pozivu na ubojstvo. Tih desetak duhovitih scena, povezanih konferansom koja pomalo karikira voditelje TV-emisija, Kovačević je uprizorio na sličan način kao jednu od svojih najuspješnijih predstava (Ja, tata) usredotočivši se na rad s dvoje glumaca koji tumače sve te različite uloge, a i povezuju različita lica i situacije. Već od uvoda Iskra Jirsak je dokazala da je jedna od  najtalentiranijih glumica svoje generacije, pa su njene transformacije predstavljale nedvojbeni kazališni užitak. Petar Atanasoski je u najavljivačkom početku djelovao pomalo nesigurno, kao da mu voditeljski posao pa ni njegovo karikiranje nisu bliski, ali je vrlo brzo pokazao sposobnost u kreiranju raznolikih lica i postao ravnopravan partner iznimno raspoloženoj Iskri Jirsak, tako da je dvojac zajedničkom igrom razdraganoj publici uspio pružiti kvalitetnu zabavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2017.

Piše: