Velika suvremena predstava

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Vjekoslav Majer – Krešo Golik – Rene Medvešek, Tko pjeva zlo ne misli, red. Rene Medvešek

• 
  
  Film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970) danas se općenito drži najboljim hrvatskim filmom koji je uz to i maestralno evocirao agramerski purgerski mentalitet i maksimalno autentično oživio svijet (malo)građanskog Zagreba između dva svjetska rata, pa je i publika i kritika sa znatiželjom iščekivala koliko će s tim kultnim djelom imati sličnosti, a koliko iskazati vlastitu originalnost i kreativnost predstava Renea Medvešeka koji je vrlo korektno kao autore teksta uz sebe naveo i Krešu Golika i Vjekoslava Majera, autora novele Iz dnevnika malog Perice (1935) prema kojoj je Golik snimio film.

  Medvešek je kao i Golik u takvoj adaptaciji postigao vrhunski rezultat, ali ne zbog toga što je vjerno prenio sve bitne odrednice sjajnog filma, među kojima će mnogi posebno isticati agramerski duh i vjernu sliku ambijenta i mentaliteta tridesetih godina, iako je to ipak ponavljanje uvriježenih formula bez dubljeg promišljanja. Puno bliži pravom značenju filma bio je Zvonimir Berković u tekstu objavljenom u Globusu 1996: „Najbolji film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli oblikovao je mentalitet hrvatskog naroda.” Četvrt stoljeća nakon nastanka Golikovog remekdjela Berković objašnjava njegovo značenjsko nadilaženje vlastitog medija virtuoznom redateljskom uporabom stilizacije i artificijelnosti. Zbog toga se po njegovom, čini mi se vrlo točnom sudu „Vedra nostalgija tog lijepog filma odmah prelila iz kino-dvorane u svakodnevicu hrvatskog puka i (ako jedno umjetničko djelo to uopće može) počela je formirati mentalitet čitave nacije.“

  Upravo je usredotočenost na filmski stil omogućila Goliku da ostvari izrazito samosvojno i originalno djelo iz popularnog Majerovog teksta koji je i sam odmak od realizma i originalni pogled na gotovo vodviljski zaplet ljubavnih zgoda običnih Zagrepčana svog vremena (radnja se zbiva 1935. kada je njegova novela napisana) tražio promjenom rakursa i sagledavanjem kroz oči maloga Perice. Dječak ne zna točno što se zbiva, ali ima nos za dobivanje novca od onih koji neke događaje žele zatajiti, a o drugima nešto saznati. Pritom Majer piše za svoje suvremenike o događajima koji su njima bliski, a njegovu se literaturu u to vrijeme uglavnom drži pukom zabavom ili trivijalom. Golikovu publiku tvore dobrim  dijelom ljudi koji se sjećaju međuratnog razdoblja ili su o njemu dosta slušali, a zadovoljstvo i zabavu u njegovom filmu nalaze i oni koji u njemu nalaze nostalgiju za nekim dobrim, starim vremenima kao i oni koji u skladu s vladajućom ideologijom u njemu pronalaze posrednu kritiku licemjerja malograđana i nekadašnjeg režima. Time film osvaja široku publiku i u Hrvatskoj postaje do danas najgledanija premijera, ali mnogi u njemu tada (kada se najviše cijeni autorski film) vide isključivo zabavu. Tek postupno detaljnom analizom iznimnih vrijednosti filmskog stila i bitnog utjecaja Golikovog ostvarenja na mentalitet nacije dolazi do suglasnosti i kritike i publike o tome da je Tko pjeva zlo ne misli vrh hrvatske kinematografije.

  Rene Medvešek pak radi predstavu za potpuno drugačije gledateljstvo – ono kojemu su manje važni purgeri iz tridesetih godina prošlog stoljeća, a i privlačnost provjerene glazbene komedije, a znatno više mjesto koje u novijoj kulturnoj povijesti Hrvatske i u formiranju našeg suvremenog mentaliteta zauzima film Tko pjeva zlo ne misli. Upravo zbog toga se predstava s punim pravom našla na repertoaru središnje nacionalne kazališne kuće. Pravu potvrdu tome dala je i u svakom detalju izbrušena Medvešekova režija koja je na temelju minimalno mijenjane fabule uz izvanrednu zabavu i duhovitost ostvarila dojmljivu sliku ne samo purgera iz međuratnog razdoblja nego i onoga što se uz njih vezalo tijekom vremena. Tko pjeva zlo ne misli na daskama HNK-a tako je predstava i o filmu i o njegovom posebnom mjestu u našoj baštini. Protagonisti nisu formirani samo prema licima novele i filma nego i prema onome što su u međuvremenu postali u kolektivnom sjećanju. Uz to Medvešekova kombinacija komada o nekadašnjem Zagrebu i reinterpretacija filma o njemu, te njegovom značenju za današnju publiku i društvo složeno je, originalno i značenjski bogato autorsko ostvarenje koje govori i o vremenu i društvu u kojima je predstava nastala.

  

  Na tu bitnu razliku prema filmu upućuje i vrlo uspjela scenografija Tanje Lacko koja najvećim dijelom predstavlja neku vrstu skele ili nedovršene kuće koja tek ponekim elementom namještaja može naznačiti da se radi o kući u kojoj središnje mjesto zauzima stan Ane i Franje Šafraneka, u kojem se dobar dio radnje događa. Tu je najvažniji radioaparat s ulogom koju u mnogim današnjim stanovima još uvijek ima televizor. Izleti u Samobor, Maksimir ili na Savu ne rješavaju se promjenama dekora nego načinom na koji brojni glumački ansambl zvukom i pokretom efektno sugerira promjenu mjesta. Aleksandar Čavlek oblikovao je svjetlo potenciravši zagasite boje da bi stvorio dojam sepije kao na starim fotografijama, što stvara elemente nostalgične atmosfere kojoj pridonose i šlageri iz tridesetih godina prošlog stoljeća. U prvi mah se čini da bi tom dojmu trebali pridonijeti i vrlo dobri tumači epizodnih uloga koji efektno prelaze iz jasno profiliranih pojedinaca u jedinstvenu gomilu. Ona međutim nije nimalo idealizirana i pokazuje kako male sredine mogu postati okrutne kad im se za to pruži prilika, a to je i opet potpuno drugačije od epizoda u filmu koje su pomalo karikirane, ne baš uvijek ugodne, ali uglavnom bezazlene. Potisnutost nostalgičnih crta pokazuju i vrlo dotjerani kostimi Doris Kristić koji nisu samo evociranje ondašnje mode nego i njena vrlo samosvojna, pomalo ironijska reinterpretacija.

  Nevelika, ali zamjetljiva doza ironije prisutna je u čitavom Medvešekovom diskursu i to manje prema stvarnom purgerskom svijetu tridesetih, a više prema gledateljevom idealiziranom odnosu prema filmu i njegovom naslijeđu. Time redatelj posredno ukazuje da je njegova interpretacija dobrim dijelom utemeljena na vlastitom odnosu prema filmu, te da je i zbog toga - a ne samo zbog drugačijih karakteristika medija kazališta, njegovo viđenje i teksta i njegove filmske obrade daleko od stvaranja iluzije stvarnosti. U takvom pristupu malog Pericu može (s nužnim odmakom) uvjerljivo interpretirati glumica Dora Lipovčan u malom broju prizora u kojima je to lice uopće zadržano. Ponekad je ironija tek na rubu dobrohotne dosjetke, kao kada se na radiju s pozornošću prati dramatizacija Iz dnevnika malog Perice. Samo malo su zajedljivija rijetka i kratka spominjanja današnjih događaja i problema. Mnogo ozbiljnije ironiziranje tog sjećanjem na film idealiziranog povijesnog razdoblja predstavlja ubacivanje radio-vijesti od kojih lica na sceni zapažaju samo trivijalnosti, a potpuno su im nevažne i dosadne informacije o dramatičnim zbivanjima koje vode svijet prema katastrofi Drugog svjetskog rata. Pritom se na radiju u ovoj predstavi pojavljuju vijesti iz cijele druge polovice tridesetih godina, iako se radnja komada odvija samo u jednom tjednu svibnja 1935.

  Jedino Peričin otac Franjo Šafranek barem donekle prati svjetska zbivanja, ali kako je gotovo neprestano pod utjecajem alkohola, sve se svodi na to da sebi prida lažnu važnost najavom odlaska u Abesiniju u borbu protiv talijanske okupacije. No, za razliku od filma u kojem je Franjo zabavan, napuhan, ali bezazlen pijanac koji nimalo ne cijeni svoju suprugu, vrlo dobri Dušan Bućan ovdje ga u nekim ključnim scenama tumači prilično drugačije, a posebno je to vidljivo kada galameći o svojoj ljubavi prema domovini počinje zastrašujuće vitlati mačem. To pokazuje ne samo njegovu ekspresivnost nego i način na koji Rene Medvešek (koji uvijek uspijeva iz svojih glumaca izvući sve najbolje) ne samo da ne nastoji sa svojim protagonistima postići ono što su svojedobno briljantno izveli tumači glavnih uloga kod Golika, nego pronalazi način, osebujni put da oni budu ne samo izvrsni u svojim drugačijim interpretacijama nego i da ta njihova različitost svjedoči o našem vremenu o kojem na taj način posredno govori i ova predstava. Tako Ana, Franjina žena i Peričina majka, svoje nerealno maštanje o ljubavi (koje će otvoriti put prihvaćanju udvaranja gospona Fulira) ne nalazi više u ljubavnim romanima nego u radio-dramama koje izravno asociraju na TV-sapunice, a još je bitnije da u sugestivnom tumačenju Zrinke Cvitešić Ana ipak nije svedena na tu priprostu romantiku nego se uz čuvanje i dubljih osjećaja zna poput današnjih žena snažno boriti za svoje ideje i osjećaje, spremna čak i suprotstaviti se suprugu.

  Ivana Boban iznimno je dojmljiva kao teta Mina, njezina sestra na pragu usidjelištva, koje je nepodnošljivost sličnija današnjim no nekadašnjim gnjavatoricama. I izvanredni Krešimir Mikić je ponešto smanjio hoštaplersku virtuoznost i šarm gospona Fulira te diskretno naznačio da se takav čovjek više ne osjeća tako lagodno kao nekad, pa i njegovo pristajanje na ženidbu s tetom Minom - kojom se izvlači iz situacije u kojoj ga je Franjo vidio sa svojom ženom u zagrljaju, ne djeluje ni tako groteskno niti nevoljno kao u filmu. A dvosmisleni, ali ipak smiješni hepiend iz filma ovdje djeluje mnogo tužnije, što je potencirano i zvukom prvog leta bombardera iznad Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Zbog svega toga je i pored niza površinskih sličnosti s filmom Rene Medvešek uspio na vrlo originalan način povezati osobnu interpretaciju purgerskog Zagreba iz tridesetih i kritičko viđenje naslijeđa koje je u kolektivnu svijest upisao izvanredni Golikov film, ostvarujući time veliku suvremenu predstavu.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2017.

Piše: