Blistava scenska interpretacija

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Joël Pommerat, Ponovno ujedinjenje dviju Koreja, red. Paolo Magelli

• 
  
  U jednom od posljednjih prizora Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja muškarac posjećuje suprugu hospitaliziranu zbog gubitka pamćenja. Pritom potpuno gubi živce, jer ona u svakom od njegovih redovitih posjeta postavlja ista pitanja. Ipak se na (vjerojatno ne tako često) pitanje o tome kako je izgledao početak njihove veze on potpuno mijenja, te nostalgično i s mnogo osjećaja opisuje kako je to bio divan trenutak u kojem je izgledalo da su se konačno našle dvije polovice koje su se dugo tražile, izvanredan događaj poput ujedinjenja dviju Koreja. Tu je, a ne u aktualnoj situaciji na trenutno najneuralgičnijem prostoru zmaljske kugle, ishodište naslova komada posljednjijh desetak godina najcjenjenijeg, iako u nas ne pretjerano poznatog francuskog dramatičara Joëla Pommerata.

  U dvadesetak raznorodnih fragmenata (od dramskih i tragikomičnih do grotesknih i apsurdnih) koje povezuju tek problemi s pronalaženjem ili ostvarivavanjem ljubavi, ovo je jedino mjesto gdje u sjećanju (možda nepouzdanom) jednog od više desetaka protagonista postoji trenutak u kojem se ljubav ostvarila. Sve ostalo je svedeno na suženi prostor - od nedostatka ljubavi preko nemogućnosti njenog ostvarenja do negiranja njenog postojanja. Pommerat je kazao kako je svoj komad pisao kao zbirku novela koje nisu povezane nekom zajedničkom radnjom, a u njihovom stvaranju se ponajviše inspirirao dvojicom vrlo različitih autora – Ingmarom Bergmanom i Arthurom Schnitzlerom, te je u nekim scenama preuzimao od njih i elemente fabule. Sva ta stilska ranovrsnost pojedinih scena (ipak ne jednako virtuozno napisanih) koje su obilovale neobičnim zbivanjima stvorile su nešto poput mozaika ili patchworka koji svojom cjelinom publici prenosi snažan dojam nedostaka ljubavi kao ozbiljnog problema suvremenog svijeta. No, to ipak nije bilo dostatno za potpuno prevladavanje nedovoljne dramaturške osmišljenosti i gradacije u stvaranju cjeline Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja, jer gotovo jednaka funkcija i značaj koje svaki fragment ima u cjelini ponekad ipak vuku prema stanovitoj monotoniji.

  

  U Gavellinoj je predstavi, međutim, taj nedostatak sveden na minimum zahvaljujući iznimno inventivnoj scenskoj realizaciji Paola Magellija i njegovih suradnika. Već je i uvod u predstavu pokazao da će izvedba biti originalna bar toliko koliko je i Pommeratov tekst. I prije nego što su svi gledatelji zauzeli svoja mjesta, svi su glumci počeli ulaziti na scenu koju je vrlo zanimljivo osmislio scenograf Lorenzo Banci. Pod pozornice bio je potpuno pokriven otprilike trideset-centimetarskim slojem nečega što je izgledalo kao raspletena klupka vune, a bojom asociralo na mljeveno meso iz kojeg se interpreti nisu mogli izvući, kao što im to kasnije neće uspjeti niti iz situacija koje ih uništavaju neljubavlju. U tih prvih desetak minuta protagonisti izvode funkcionalnu, pomalo otuđujuću glazbu Ljupča Konstantinova kao svojevrsnu uvertiru u kojoj Igor Kovač svira gitaru, Petra Svrtan klarinet, za klavirom su Jelena Miholjević i Janko Rakoš, dok na basu muziciraju Enes Vejzović i Nataša Janjić (koja ima i marakas), a Barbara Nola uspješno koristi i violinu i harmoniku, Ranko Zidarić bubnjeve, Tena Nemet Brankov saksofon, dok je vokal Ksenija Pajić.

  Nakon toga iz poda se u prvom planu pozornice diže dugi stilizirani stol, a glumci donose stolice i sjedaju sučelice publici, pijuckaju i uživaju u parafrazi posljednje večere, a tu se pokazuje i inventivnost kostima Marite Ćopo koji se svojim odmakom u pojedinim detaljima odvajaju od tipizirane suvremene odjeće - kako one konvencionalne, tako i one koja naglašava erotiziranost. Kostimografija se time vrlo uspjelo uklapa u opći, pomalo ironičan ton režije i čitave izvedbe, a posebno je to dojmljivo u jedinoj halji žarkih boja koja u toj uvodnoj, a i zaključnoj sceni (uz vlasulju s dugom kosom) Igora Kovača predstavlja kao svojevrsnog suvremenog Isusa koji želi donijeti ljubav, ali u tome ne uspijeva. Na to ukazuje i završetak uvodne posljednje večere koju završava izjavom „I bi svjetlo“, a uto scenom zavlada mrak (zbog nestanka struje) te se odigrava sljedeći prizor u kojem radnice s ručnim svjetiljkama otkrivaju obješenog supruga jedne od njih. Sličnom varijacijom posljednje večere zaključuje se predstava. Tu bludnica koja podsjeća na Mariju Magdalenu odbacuje Isusovu ljubav, tvrdeći da je on nije nikome u stanju pružiti zbog vidljivog mu stava kako sebe smatra vrjednijim od ostalih ljudi.

  

  Magelli se takvim detaljima očito zabavljao i iskazivao svoju duhovitost i inventivnost u iznalaženju vizualne atraktivnosti, ali ipak nije snažnije naglašavao vezu između religije i nedostatka ljubavi (svećenik gole stražnjice u sceni s prostitutkom nije simbol crkve nego jednog od brojnih nedostataka koji pojedinca onemogućuju u dosezanju ljubavi). Asocijacije na ulogu religije su u redateljevoj koncepciji tek jedna od mnogih odrednica suvremenog svijeta lišenog ljubavi, u kojem su pojedinci okrenuti isključivo prema sebi. Nizanje tih individualnih gubljenja u neljubavi moglo bi djelovati pomalo deprimantno, ali tom općem dojmu svojevrstan kontrapunkt se može naći u duhovitim detaljima Pommeratovog teksta (u vrsnom, scenskom govoru primjerenom prijevodu Vande Mikšić), a još više u još jednoj vrhunskoj dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština koja je tekst približila našoj sredini.

  Ipak, najzaslužniji za iznimnu privlačnost Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja je redatelj Paolo Magelli koji je tekst obogatio nizom duhovitih detalja i likovnom ljepotom svakog uvijek na drugačiji način postavljenog prizora. No, još mu je veća zasluga da je opet pokazao izvanredno umijeće u radu s vrlo dobrim glumačkim ansamblom. Pod njegovim su vodstvom svi pokazali izuzetne vještine transformacije u tumačenju većeg broja uloga. Pritom su i vrhunski glumci ostvarili kreacije koje su barem na razini njihovih najboljih ostvarenja, a još je veći uspjeh da su im potpuno ravnopravni bili i oni koji do sada nisu imali takav renome, a i oni koji su tek na putu afirmacije i kojima će ova predstava nedvojbeno pomoći u profesionalnom razvitku. Uz to treba spomenuti da je ovo i predstava u kojoj ima neobično mnogo obnaženosti (uključujući i gola muška spolovila), a da niti u jednom trenutku to ne djeluje vulgarno jer su sjajne glumačke interpretacije i te trenutke učinile neophodnima za stvaranje kompleksne uloge, a uz to i ukazale na opravdanost redateljevog nastojanja da i tjelesnom prida isti značaj kao i karakternom u stvaranju svijeta lišenog ljubavi u predstavi koja je oduševila publiku u Gavelli.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2017.

Piše: