Vrijedan prinos neistraženoj temi

Mario Kovač, Udahnuti svjetla pozornice, Hrvatski centar ITI, 2016.

• Nazivanje pojava različite vrste i oblika fenomenima, relativno je često u diskursu o umjetnosti, a tako i kazalištu. Motivi za to su različiti, baš kao i kriteriji prema kojima se, opravdano ili ne, pojedini trenuci, osobe, pokreti ili shvaćanja određuju kao fenomeni. Kazalište Novi život - teatar slijepih i slabovidnih, čiji je uporni rad na matičnoj im zagrebačkoj Sceni Vidra i gostovanjima konstanta kazališnog života sredine u kojoj djeluju već nekoliko desetljeća, u pravilu dobiva upravo ovu oznaku - fenomena. S druge strane, o kazalištu slijepih i slabovidnih kao pojavi postoje, baš kao i o percepciji svijeta slijepih i slabovidnih te njihovoj mogućnosti za oblikovanjem kazališnih događaja u kojima je vizualan element značajan barem jednako kao i ostali, brojne predrasude. Posebno se one očituju u razmišljanju o Novom životu kao terapeutskoj, čak i karitativnoj zajednici, koja ne ostvaruje i ne promišlja umjetnički element svojih predstava nego se zaustavlja samo na pomoći i aktiviranju slijepih osoba. O tome, ali i o radu Novog života te procesima u nastanku i djelovanju kazališta slijepih i slabovidnih općenito, na temelju brojnih neposrednih iskustava i istraživanja u sklopu izrade doktorske disertacije, Mario Kovač - redatelj, glumac, kazališni pisac, aktivist i još ponešto, objavio je u nakladi Hrvatskog centra ITI knjigu Udahnuti svjetla pozornice.

  Kovačeva knjiga prema svom sadržaju predstavlja sistematiziranu, obuhvatnu studiju o kazalištu slijepih te specifičnom okviru njegova nastanka i djelovanja. Prvotno, prikazuje se okvir - zakonodavni ali i društveni, u kojem nije uvijek moguće razumijeti, a onda ni poštovati prava slijepih osoba, a posebno slijepih glumaca. Pri tome, ističe se i donedavna praksa Akademije dramskih umjetnosti na čiji Odsjek glume, zbog provjere psihofizičkih sposobnosti prilikom prijamnog ispita, slijepi kandidat teško može pristupiti, a još teže biti primljen. Slično, ukazujući na uglavnom implicitnu ali moguću diskriminaciju Kovač piše i o profesionalnim udrugama te osnivanju kazališta prema odgovarajućim propisima.

  Opsežna i temeljita teatrološka studija kazališta slijepih i slabovidnih, njegovih osobitosti, ali i visoke umjetničke vrijednosti koju može postići, čini središnji dio Kovačeva rada. Uz referiranje na postavke brojnih kazališnih teoretičara i praktičara, Kovač dokazuje i pokazuje kako slijepi i slabovidni, unatoč osobitostima i drugačijim okolnostima rada s kojima se susreću, mogu percipirati, a zatim i stvarati kazalište koje zadovoljava umjetničke kriterije i uvelike nadilazi krug stvaratelja predstave i njihove suigre te postaje zanimljivo publici i svima koji promišljaju kazalište. Prihvaćanje mogućnosti da se kazališni događaji oblikuju na specifičan način, uz uvažavanje drugačijih postupaka tijekom nastanka predstave, ne moraju i nisu ograničenje ili pseudokazališne aktivnosti, one kojima nešto nedostaje, nego ravnopravne umjetničke invencije čija se drugačija metoda rada ne oblikuje jednosmjerno - kao modifikacija nekih poetika i estetika korištenih u kazalištu s videćim glumcima, nego dvosmjerno - kao interakcija slijepih i slabovidnih glumaca i njihovih videćih suradnika u nastajanju predstave, a kasnije i publike. Takva interakcija u različitim fazama nastanka predstave omogućuje promišljanje uspostavljenih modela i sustava rada, njihovo sagledavanje kroz primjenu u procesu rada s Novim životom te, u konačnici, ostavlja mogućnost utjecaja i na buduće promišljanje granica i shvaćanja kazališta.

  Završna, ujedno i najopsežnija cjelina ovog rada svojevrsno je oprimjeravanje teoretskih postavki kroz opisivanje i analizu konkretnih metoda rada s kazalištima slijepih i slabovidih, osobito Novim životom, a koje je uvelike temeljeno na autorovim osobnim redateljskim iskustvima te radu sa slijepim kazalištarcima tijekom doktorskog istraživanja. Neopterećen pretjeranim teoretiziranjem ali, kao što dokazuju prethodna poglavlja, duboko svjestan podloge u teatrološkoj literaturi i brojnim koncepcijama kazališta koje u radu sa slijepim i slabovidnim kazalištarcima zadobivaju drugačije značenje, Kovač detaljno razrađuje primjerene modele rada, istražujući i nudeći rješenja. Tako se oblikuje vrlo razrađen niz odsječaka u modelu rada s kazalištem slijepih i slabovidnih, pri čemu oni funkcioniraju i kao deskripcija procesa, ali i kao vodič za budući rad odnosno otvaranje novih perspektiva u promišljanju i procesu rada s Novim životom i drugim kazalištima sličnih odrednica.

  Rezultat knjige Udahnuti svjetla pozornice Marija Kovača teorijska je i praktična obrada implikacija kazališta slijepih i slabovidnih, njegovih osobitosti, ali i suočavanje poznatih teatroloških modela s iskustvima rada u Novom životu. Istovremeno, ona je vrijedan prinos još uvelike neistraženoj temi u teoriji, ali i način razotkrivanja određenih predrasuda koje postoje prema Novom životu i njegovom modelu rada koji se, pomalo oksimoronski, a zbog trajnosti i umjetničke kvalitete, može nazvati postojanim fenomenom. U konačnici, knjiga ima i vrlo praktičnu dimenziju koja je čini vrijednim priručnikom za sve one koji se susreću s procesom rada u Novom životu i kazalištima slijepih i slabovidnih općenito, bilo kao sudionici ili samo promatrači. Zbog svega toga, Udahnuti svjetla pozornice intrigantno je djelo za koje se bez fraziranja može reći kako otvara drugačije vidike na kazalište.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 20. rujna 2017.

Piše: