Otvaranje vlastite umjetničke osobnosti

Ivica Kunčević, Redateljske bilješke, Hrvatski centar ITI, 2016.

• Odrednice poetike i estetike kojima se kreće rad nekog umjetnika, u konkretnom slučaju kazališnog redatelja, redovito su predmet opisivanja, promišljanja, interpretiranja, ali i kritike. Kako bi takva razmatranja bila moguća, potrebno je ostvariti uvid u rad onoga čija se umjetnička osobnost razmatra. Pri tome, presudan je način na koji se uvid događa a koji je, u redovitim uvjetima, posredan. Naime umjetnika, u teorijski prepoznatom i više puta opisanom konceptu, posreduje njegovo djelo, čije implikacije i viđenja - već imanentno odvojena od svoga tvorca, interpretiraju i razmatraju tek kroz osobnost onoga koji interpretira. Mogućnosti izmjene tog procesa, odnosno dobivanja neposrednijeg uvida u umjetničku osobnost i proces stvaranja predstava, kroz knjigu Redateljske bilješke u izdanju Hrvatskog centra ITI pruža Ivica Kunčević. Koncepcijski, Redateljske bilješke temelje se na Kunčevićevim bilješkama nastalima u procesu rada na konkretnim predstavama, sačuvanima kao dokumenti razmišljanja i redateljskih viđenja dramskih tekstova koje je postavljao na različitim scenama i u različitim podjelama.

  Odabir predstava, o kojima će objaviti bilješke, temelji se na Kunčevićevim postavljanjima klasičnih autora, onih koji čine kanon dramskog pisma te su stoga postavljani mnogo puta i na mnogo načina te bili podvrgnuti različitim interpretacijama i tretirani redateljskim poetikama i estetikama najrazličitijih predznaka. Konkretno, Kunčević predočava svoje redateljske bilješke o postavljanju Sofokla, Shakespearea, Držića, Čehova i Vojnovića, uz dva izuzetka, pišući i o Trilogiji o Agamemnonu - tekstu Lade Kaštelan nastalom prema predlošcima Eshila i Euripida, te Očevima i sinovima - adaptaciji koju je prema Turgenjevu potpisao Brian Friel, a koji su svrstani u poglavlja o Grcima odnosno Čehovu, kao logični nastavci i rad s interpretacijama i adaptacijama autora čije se odrednice, na ovaj ili onaj način, nalaze u navedenim poglavljima.

  Bilješke kao materijal svojevrsne redateljske struje svijesti, promišljanja, ponekad i zdvajanja nad različitim interpretacijama i, posljedično, rješenjima primjenjivima u procesu nastanka predstave, omogućuju uvid u promišljanja koja mogu i ne moraju ostati vidljiva u završnom rezultatu, onome što je vidljivo kada se predstava smatra dovršenom i takva je predstavljena publici. No ono što ostaje nevidljivim u svakom slučaju, bez obzira je li se neko konkretno rješenje našlo u predstavi ili ne, jest način na koji je ono oblikovano u redateljskoj imaginaciji, koji je poticaj - u predlošku ili izvan njega, doveo do odluke da se neka scena, osoba ili trenutak, riješi na određen način. Istovremeno, nevidljivim ostaju i dvojbe u procesu, jer rezultat - gotova predstava, ne pruža uvid u scene i rješenja čije se funkcioniranje i uključivanje razmatralo no nije ušlo u predstavu. Sve to, do neke mjere, omogućuju redateljske bilješke, no te je uvide u konačnici moguće ostvariti i na druge načine, primjerice prisustvovanjem na probama ili razgovorima sa sudionicima proba. Ono što redateljske bilješke omogućavaju, a ovi načini ulaženja u proces nastanka predstave ne mogu omogućiti, jesu redateljske introspekcije, ponekad do mjere bilježenja stvarne, a ne imaginarne, književne struje svijesti, pružajući uvid u viđenje, ono iščitavanje i pronalaženje značenja u nekom predlošku, koje će se emanirati u predstavu.

  Tako je omogućeno čitatelju, bez obzira na to je li gledao predstavu na koju se Kunčević referira, ulaženje u svijet redatelja, i to kroz kondenzat onoga svijeta koji se nalazio u redateljskim razmišljanjima bez odmaka, dakle u trenutku nastanka predstave. Samo po sebi, to ulaženje jest intrigantan trenutak, u kojemu dolazi do mogućeg drugačijeg ispisivanja određenog, u pravilu čitatelju poznatog djela (s obzirom da Kunčević uglavnom piše o klasičnim predlošcima), a posebice ako je opisanu predstavu gledatelj i vidio te i na toj razini stvorio vlastito iščitavanje značenja viđenog. Ipak, i uz te preduvjete, redateljske bilješke - onaj materijal koji je zaista izvadak iz zapisa nastalih tijekom rada na predstavi, smjenjuje se, što je naznačeno tiskom samih bilježaka kurzivnim slogom, s autorskim objašnjenjima i kontekstualizacijama, često i nadopunama te razmišljanju o predstavi ili dramskom tekstu o kojem govore bilješke s odmakom, u trenutku pripreme teksta za objavu. Time je dobiveno dvorazinsko štivo koje omogućuje uvid u Kunčevićev redateljski svijet u trenutku nastanka predstave, ali i s odmakom, koji kao posljedica iskustva života komada često prosuđuje ideje iznesene u bilješkama.

  Redateljske bilješke sasvim su specifična i donekle rijetka knjiga, kojom je redatelj, umjetnik, pripustio čitatelje u svoj svijet, onaj prostor imaginacije i kreacije u kojem se događa stvaranje predstave. To svojevrsno otvaranje vlastite umjetničke osobnosti publici, s jedne strane otvara još jednu od mnogobrojnih dimenzija kazališnog događaja, i to onu koja najčešće ostaje skrivena, dok je s druge ocrtavanje poetike i estetike redateljskog opusa Ivice Kunčevića, posebno u odnosu prema velikim autorima dramske literature.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. rujna 2017.

Piše: