Ta slatka zagrebačka noć

32. Zagrebačko histrionsko ljeto, 8. srpnja – 2. rujna 2017.: Glumačka družina Histrion, Marija Jurić Zagorka, Kći Lotrščaka, red. Zlatko Vitez

• 
  
  Prije dvadeset i sedam godina Zlatko Vitez je postavio Kći Lotršćaka povodom devetstote godišnjice Zagreba, a nova izvedba podsjećanje je na šezdesetu obljetnicu smrti Marije Jurić Zagorke - najčitanije (a i najosporavanije) hrvatske književnice i velike novinarke. Autorica koja se posebno bavila prošlošću Zagreba, njegovom poviješću, a i predajama i legendama reinterpretiranima u njenim iznimno popularnim književnim djelima, neizravno ali vrlo učinkovito pridonosila je (danas nažalost sve rjeđem) osjećaju pripadnosti stanovnika Zagreba svom gradu. Kći Lotrščaka je roman u kojem su ti elementi vjerojatno i najzastupljeniji, a upravo oni su u prvom planu dramatizacije Zlatka Viteza koji je uz to želio pokazati i svoju ljubav prema gradu u kojem je ostvario bogatu kazališnu karijeru. Vjerojatno je zbog toga ne samo režirao predstavu nego se (i pored zdravstvenih problema zbog kojih je prije nekoliko godina odustao od glume) pojavio na sceni, tumačeći s autoritetom suca Benčića, uz to dajući i vrijedan doprinos predstavi svojom kabaretskom interpretacijom vrhunskih songova koje su za izvedbu 1990. napisali Arsen Dedić (glazba) i Drago Britvić (stihovi), a za ovu priliku aranžirao Zvonko Presečki.
  
  Uklapalo se to u Vitezovu koncepciju pučkog teatra koji će zabaviti široku publiku, a uz to joj na vizualno zanimljiv način približiti najimpresivnije zagrebačke legende - onu o nastanku grada vezanu uz vrelo Manduševac i onu o slici Majke Božje od Kamenitih vrata koja je ostala neoštećena usred velikog požara na Griču 31. svibnja 1731. Scenograf Miljenko Sekulić je zato ne samo osmišljeno proširio prostor scene na otvorenom na Opatovini nego i dojmljivo upotrijebio pravu vatru kao naznaku požara, a kostimografkinja Elvira Ulip napravila kostime koji su uspjelo asocirali na vrijeme radnje, a uz to određivali status svakog pojedinog lica ili ga (ako je zbog intrige ili zapleta bilo potrebno) namjerno prikrivali.

  

  Vitez je pak zbog duljine romana neophodnog kraćenja dobrim dijelom pojednostavio fabulu Zagorkinog romana, vješto melodramatski oblikovane ljubavne priče u kojoj su elementi legende uklopljeni u privlačnu pustolovnu i akcijsku priču, slobodno oslonjenu na povijesne događaje. I u predstavi, kao i u romanu, glavni je zaplet oko toga što se iz zlih pobuda na vidjelo iznosi (samo naizgled istinita) činjenica da mlada i lijepa Manduša (Vini Jurčić) koja najljepše zvoni na kuli Lotrščak zapravo nije kći uglednog Plemenščaka (Zlatko Ožbolt) nego beba ostavljena kod te kule u vrijeme kada su njemu kod poroda umrle žena i kći, pa je on to nahoče prigrlio kao svoju kćerku. Manduša umjesto udaje zakazane za sljedeći dan mora napustiti grad, ali pritom spašava život mladića Divljana (Ivan Čuić) pristajanjem na brak s njime, što je uvjet da se ne izvrši određena mu smrtna kazna zbog ranjavanja zakrabuljenog izazivača u vremenu Božjeg mira – frange u kojem su zabranjene sve svađe i sukobi.

  No, redateljevo kraćenje mijenja i odnose među glavnim licima. Kod Zagorke je sudbina Manduše određena i žestokom borbom protagonista Divljana, turopoljskog Robina Hooda, junaka koji sprečava eksploataciju nekadašnjeg plemstva koje stranci žele pretvoriti u kmetove, što u roman uvodi i društvenu kritiku koje se Zagorka nije libila. To potencira i prikaz vlasti i crkve koje Divljana optužuju kao Antikrista da bi mu umanjile popularnost. Njegov antagonist je pokvareni svećenik Šimun, što pokazuje stanovite rezerve prema crkvenim vlastima, iako kod Zagorke glavnu ulogu u povijesti Zagreba ima Majka Božja. U predstavi Šimuna nema; intriga protiv Manduše je plaćeno svjedočenje siromaha da bi  Čupina (Žarko Savić) naslijedio Plemenščakovu kuću što mu je trebala pripasti ako vlasnik ne bude imao nasljednika. No, i on i krivokletnici - suočeni s mogućnošću da ih Majka Božja kazni, brzo priznaju svoju spletku i pokaju se, pa na kraju jedini negativac ostaje pohlepni sluga stranaca Kosacki (Ivica Pucar).

  

  Kći Lotrščaka je tako potisnula akcijske i dramske elemente i primaknula se ilustraciji legendi koje tvore zagrebački identitet, a Vitez joj je scenski život nastojao osigurati songovima, a još više komičnim situacijama. U njima je briljirao Davor Svedružić u epizodi Barilca kao pučkog komentatora zbivanja; na svoje prethodne velike komične uloge na Opatovini podsjetili su kao lažni svjedoci Mirela Brekalo - Popović i Žarko Potočnjak, a sretnih trenutaka na granici komike i sentimentalnosti imao je Franjo Kuhar kao šepavi krasopisac i pomagač u krčmi Iglica koji je povremeno uspijevao ubrzati ritam predstave. U ostalim ulogama, koje nisu imale previše ni komičnih niti dramskih elemenata, dugogodišnji Histrioni su se oslanjali na vlastitu glumačku osobnost, a inače hvalevrijedno Vitezovo pružanje šanse mladim glumcima ovaj put nije bilo pretjerano uspješno, jer je bez većeg iskustva teško bilo ostvariti potpune scenske ličnosti za koje nije bilo čvršćeg tekstualnog uporišta.

  Unatoč tome, ova kazališna inscenacija zagrebačkih legendi - oslonjena na dijelove jednog od najzanimljivijih romana Marije Jurić Zagorke, pružila je u lijepoj toploj zagrebačkoj noći zaljubljenicima u Zagreb uživanje u gradu kakav je (pomalo idealizirano) nekad bio, uz nadu da je i ova predstava jedan od načina obnavljanja ljubavi prema njemu danas.

  Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. srpnja 2017.

Piše: