Intrigantno i promišljeno
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Vladimir Arsenijević, Krokodili, red. Dražen Krešić
-
Postavka o strancu, mladiću u potrazi za životnim iskustvom i spisateljskom aktualizacijom u Londonu osamdesetih, kao tematski okvir za kratku priču može naizgled djelovati mitologizirajuće. Naime, sve kulturološke odrednice prostora i vremena koje se susreću u razmišljanju o ovakvoj temi, pogodne su za svakovrsni prikaz, interpretaciju, ali i idealiziranje u zapravo ponavljajućem diskursu o prošlim vremenima i sklonosti za prikazivanjem vlastitih iskustava boljima nego što jesu. Tako izostaju studije vremena, progovaranje o njemu s analitičnim odmakom, te se odmak oblikuje kao pojednostavljivanje u želji za što čišćom nostalgijom. (Pre)često svakovrsna umjetnička djela - i ona koja bi to željela biti, nude ovaj oblik gledanja na prošlost, posebno onu u kojoj su se autori i osobno nalazili. Krokodili - kratka priča Vladimira Arsenijevića, srpskog pisca i književnog urednika, u dramatizaciji Darija Bevande i režiji Dražena Krešića, praizvedena na Sceni Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, nudi drugačiju interpretaciju, otvarajući London osamdesetih i mladog pisca-aspiranta iz Jugoslavije Vladimira u neideologiziranom pogledu.Vladimir, negdje iz bosanskohercegovačkog jugoslavenskog prostornog i svakovrsnog drugog susretišta naroda, dolazeći u London kako bi postao objavljeni pisac, prvo ipak mora pronaći rješenje za drugi problem, naizgled mnogo jednostavniji. Naime, mora se smjestiti odnosno unajmiti podstanarsku sobu u nekoj londonskoj kući. I pronalazi je u domaćinstvu majke Poljakinje i sina neprilagođenog, buntovnog a infantilnog Richarda, uplećući se tako u njihovu svakodnevicu, prisustvujući događajima i postupnim odmatanjima svih slojeva socijalnih i intimnih trauma svojih stanodavaca. Uz Richardovu (bivšu) djevojku Vibeke, Dankinju, zaposlenicu seks-shopa i dilericu droge, majku poljsku katolkinju uvjerenu u negativan utjecaj Vibeke na njezinog sina, kojeg umjesto imenom zove poljskim nadimkom, otvara se London i društvo u i oko njega, koje je sve samo ne podložno idealiziranju. I ispunjavanju Vladimirovih očekivanja - bilo u pronalasku okoline zapadnih sloboda i neopterećenosti nacionalnim, etničkim, vjerskim i inim trvenjima i nerazrješivim konfliktima, bilo u pronalaženju druge vrste slobode - one spisateljske, atmosfere individualizacije, uz istovremeno promatranje, upijanje i spisateljsko oblikovanje viđenog. Umjesto toga, pred njim se odigravaju događaji itekako otvoreni za uobličavanje u narativnu strukturu, spisateljski diskurs, ali ne na način očekivanog nego kao duboki kontrast prema idealiziranom društvu u kojem, kolokvijalno kazano, stvari funkcioniraju i može se pronaći uzorak ponašanja drugačiji i bolji od jugoslavenskog.
Krešić i Bevanda u oblikovanju ovakve priče, suočavanja s ogoljivanjem i prokazivanjem navodnih i pokazivanjem stvarnih zapadnih vrijednosti i obrazaca ponašanja, sinegdohalno prikazanih u obitelji koja bi trebala biti sasvim tipična, nepretenciozna i konvencionalna, ne dociraju i ne objašnjavaju stavove o Londonu osamdesetih. Krokodili tako nisu esej o stvarnosti jednog vremena u jednom gradu, nisu analiza u kojoj bi autori oblikovali zaključke, nego djeluju na način pripovijedanja, intimnih doživljaja i proživljavanja stranca pristiglog iz drugog prostora, ali s različitim predodžbama o onome u koji je stigao. Ta se shvaćanja ne potvrđuju; uglavnom prelaze iz jedne kulminacije rasipanja i izjalovljivanja u drugu, no ta izjalovljivanja istovremeno su i sasvim osobne, konkretne priče nekoliko ljudi uhvaćenih u vlastitoj stvarnosti. Njihovo sada i ovdje rezultat je mnogostrukih faktora - od onih društvenih i obiteljskih (otac avijatičar koji je navodni ratni junak, a zapravo samoubojica zbog trauma proživljenih u bombardiranjima neprijateljskih gradova i civila) do vlastitih doprinosa uništavanju i urušavanju perspektive i mogućnosti promjene.
To omogućuje kreiranje vrlo oblikovanih, punokrvnih likova koji funkcioniraju kao prikaz konteksta i njegovih uzoraka ponašanja koji su daleko od zamišljanih, čime ostvaruju svoju ulogu u sinegdohalnom prikazu neshvaćanja i idealiziranja jednog društva i vremena. Istovremeno, oni su i zaokružene, oblikovane osobnosti koje se može pratiti i sasvim izvan značenja u oblikovanju konteksta - kao ljude čiji je život, dijelom kao rezultat okolnosti na koje nisu mogli utjecati a dijelom njihovim vlastitim doprinosom, postao takvim da generira konflikte bez prave mogućnosti izlaza i napretka.
Redatelj Krešić se u oblikovanju tih i takvih scenskih zbivanja spretno koristi montažom prizora, svjetlom i glazbom, oblikujući na komornoj sceni ambijent naizgled sasvim običnoga dnevnog boravka u kojem je moguće pronaći prostor za kompleksnu suigru osobnosti i konteksta. Različiti oblici naracije, izmjena Vladimirovih monologa i opservacija u prvom licu sa scenskom suigrom, kreiraju dvije razine, pokazujući tako stvarnost i njezin komentar - prvo idealiziran a zatim i realan, trezven, čime ovaj lik prolazi osobnu transformaciju. Pri tome je glumačka realizacija Igora Skvarice iznimno intrigantna, pokazujući donekle suzdržanu, iznijansiranu karakterizaciju promatrača čije se mišljenje mijenja i oblikuje, dok on istovremeno postaje sudionikom onoga što promatra. I druge uloge - one Londončana koje Vladimir promatra, Vibeke (Katarina Arbanas), Richarda (Marinko Prga) i majke Sabine (Ljiljana Bogojević), vrlo su kvalitetne, oblikovane kroz više izvođačkih registara, stremeći u nekim prizorima u povlačenje, dok u drugima djeluju gotovo naturalistički u potrebi za izrazom i destrukciji kada do izraza konačno dođe, u čemu je posebno uvjerljivu interpretaciju dao Marinko Prga. Uopće, glumačka suigra i njezina mogućnost kreacije snažnih i potpunih osobnosti likova, čini Krokodile scenskim događajem snažnog odraza, mogućnosti da gledatelji dožive svu kompleksnost likova, ali i zornu sinegdohu društva kojega su dio.
Zaključno, Krokodili su snažna i složena predstava koja ne ostavlja mnogo potrebe za objašnjavanjem. Naprotiv, slika društva koje bi se moglo idealizirati ostaje vrlo neidealna, istovremeno oblikujući pojedince u njemu kao rezultat različitih utjecaja, ali i njihove nemoći da upravljaju životnim tijekovima. Potpomognuti suptilnim i nenametljivim, a opet znalačkim i promišljenim redateljskim potezima, kvalitetnom dramatizacijom i iznimnim glumačkim realizacijama, Krokodili se potvrđuju kao vrlo intrigantno scensko djelo.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2017.
Piše:

Žganec-Brajša