Suvremena tragedija

Zagrebačko kazalište mladih: Goran Ferčec, Radnice u gladovanju, red. Olja Lozica

• 
  
  Goran Ferčec je tekst Radnice u gladovanju napisao po narudžbi njemačka kazališne grupe Fringe Ensemble iz Bonna koje mu je zadalo i središnju temu – Gdje je novi front? Autor je odgovor na to pitanje našao u problemu privatizacije koja se u tranzicijskim zemljama velikim dijelom svela na otimačinu te načinu kako je ona uništila proizvodnju i brojna radna mjesta. Njegov iskreni angažman i snaga kojom je prikazao tragičnu sudbinu radnica koje su izgubile posao doveo je do uspjele praizvedbe u Bonnu 2014. u režiji Franka Heuela pod naslovom Arbeitsschlachten što bi se moglo prevesti kao Borba za posao. A koliko je Ferčec i intimno dirnut položajem radničke klase koja se sve više pretvara u vojsku nezaposlenih pokazuje i autobiografski monolog o vlastitoj majci koja je nakon trideset godina rada u trgovini dobila otkaz.
  
  Taj početak Radnica u gladovanju duga je ispovijest koja bi svojom opsežnošću i stilskim oblikovanjem prije pristajala knjizi nego sceni, ali joj je nadahnutom i sugestivnom interpretacijom u kojoj je u prvi plan stavio dokumentarnost ne ističući svoje nedvojbeno glumačko umijeće Adrian Pezdirc osigurao scensku životnost. Već od tog početka bilo je jasno da je Ferčec za tu temu svjesno odlučio odbaciti dramske, pa i postdramske postupke ne zato jer ih ne poznaje (o čemu svjedoče i brojne mu dosadašnje nagrade) nego jer drži ta tema traži poseban teatarski izraz. Zato tekst strukturira prema glazbenoj pasiji Muka po Mateju Johanna Sebastiana Bacha. Protagonistice su mu radnice Kamenskog, nekada ugledne tekstilne tvornice koja je tranzicijom na naš način otjerana u propast da bi se netko za sitan novac dokopao vrlo vrijednog zemljišta u centru Zagreba.
  
  Predstava počinje petog dana njihovog štrajka glađu koji im je bio posljednji mogući pokušaj da upozore na svoj položaj i na jedva prikrivenu pljačku koja ih je dovela u tu situaciju. Ferčec ih predstavlja prvenstveno kao skupinu eksploatiranih i poniženih, ne dajući podatke o njihovom privatnom i radnom životu prije štrajka i s minimumom individualizacije. One su kolektiv koji doživljava tu gotovo biblijsku muku, ali tekst ipak ne nadilazi mnogo ilustraciju poznatog tragičnog događaja što ne bi bilo dovoljno da dublje takne emocije gledatelja, ali je kao predložak za scensko događanje pružao mogućnosti za ostvarenje zanimljivog kazališnog doživljaja. Za to je bila nužna vrhunska kreacija redateljice, a i svih njenih suradnika, što je Olja Lozica iznimno kreativno i ostvarila u čemu joj je prvi korak bio vrlo samosvojno teatarsko uobličenje Ferčecove zamisli o strukturiranju predstave na način Bachove pasije. U tome joj je veliki doprinos dala i glazba Katarine Ranković koja se u nekim detaljima nadahnula Bachom, ističući ipak više stvaranje dramske suprotnosti između protestnih pjesama radnica i slatkastih lažljivih napjeva (čak i klapskih) muškaraca koji vrijednost svega, pa i života mjere novcem.
  
  Vrsni kostimi Doris Kristić predstavljaju ih u tipičnim dužnosničkim odijelima, dok izblijedjelim gotovo identičnim haljama oduzima ne samo ženstvenost nego i individualnost radnicama pretvarajući ih u kolektiv osuđen na muku, donekle sličan antičkom koru. To ih izdiže u simbol borbe za radnička prava u (muškom) svijetu koji će ih metaforički pribiti na križ. Posebno bitna sastavnica dojmljive izvedbe je likovnost u početku vrlo jednostavne scenografije Stefana Katunara – povišenog podija na kojem su radnice u štrajku i iza njih pojednostavljena naznaka fasade Kamenskog. No, kada situacija postaje sve težom, a bršljan proždire fasadu, veliki segment u sredini podija odvaja se od njegovog ostatka i radnice na njemu teškom mukom održavaju ravnotežu, što podsjeća na slavnu sliku Splav Meduze (1819) Théodorea Géricaulta prema stvarnom događaju – brodolomu francuskog broda La Méduse nakon kojeg se kapetan sa časnicima i nekoliko odabranih putnika izvukao na čamcima za spašavanje dok je preostalih sto četrdeset i devet putnika i članova posade prebacio na improviziranu splav, pa ih je preživjelo tek petnaest. Sličnost s u predstavi prikazanim današnjim odnosom prema izabranim i običnim ljudima je očita, iako je to prije nepuna dva stoljeća izazivalo žestoke reakcije, dok se danas utapa u sveopćoj rezigniranosti.
  
  Ipak uspjehu Radnica u gladovanju najviše je besprijekornim prilagođavanjem redateljičinim originalnim zamislima pridonio sjajan glumački ansambl ZKM-a, a posebice njegov ženski dio koji je imao i izuzetno tešku zadaću – staviti u prvi plan kolektiv, a da on pritom ne postane ilustracija ideje nego cjelina sastavljena od živih osoba. Tu osobnost koju im tekst nije pridavao Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić dopunile su svojom izrazitom glumačkom osobnošću, precizno je dozirajući tako da njihova vrsna interpretacija bude podređena zajedničkoj igri. Doris Šarić Kukuljica je primjereno ulozi predvodnice štrajka taj pristup obogatila tragičnošću kojom je ostvarila antologijsku ulogu, dok je Urša Raukar u briljantnoj epizodi jedne od sudionica koja kriomice pojede koru od banane uspjela gledateljima sugestivno dočarati fizičku muku štrajka glađu.
  
  I glumci su imali nekoliko takvih prizora u kojima su mogli napraviti efektne minijature kao Peter Leventić koji kao upravitelj Kamenskog na komičan (ali ne i manje strašan način) pokazuje tipičnog našeg birokrata s dužnosničkim ovlastima koji i ne trepnuvši laže o svojim dobrim namjerama, o brizi za radna mjesta, iako je svima jasno da je sluga najobičnijeg grabeža, dok Damir Šaban efektno karikira samodopadnog gradonačelnika koji uvjerava radnice da je nedjelja dan odmora pa da bi se i one trebale odmoriti od štrajka glađu uz kolače koje je On pribavio kao donacije slastičara. Ipak i oni kao i Danijel Ljuboja, Maro Martinović i Adrian Pezdirc predstavi ponajviše doprinose dojmljivom slikom one manjine koja je prigrabila najveći dio bogatstva naše zemlje.
  
  Najčešće pjevajući naizgled bezazlene pjesmice o tome kako se tragedije i propasti običnog čovjeka, a posebice radnika jednostavno ne mogu izbjeći oni stvaraju vrlo uvjerljivo sliku elita političke i financijske moći koji uvjeravaju kako unatoč tome oni sve rade za dobrobit Hrvatske i svih njezinih građana. A kako je još od Goebbelsa poznato da beskonačno ponavljanje laž pretvara u istinu to se većina nas i danas brine za sudbinu Agrokora kao za sudbinu Hrvatske, prihvaćajući kao činjenicu izjavu da njegovo saniranje građane Hrvatske neće stajati ništa, dok se kao nužno zlo prihvaća uzgred spomenuto gubljenje radnih mjesta u Konzumu i naznake da će upravo proizvođači dobara kojima je koncern trgovao podnijeti najveći teret i da će im možda biti plaćen tek neznatan dio obavljenog posla. Još manje pozornosti privlače gotovo svakodnevne tragedije neisplate plaća (poput npr. Brodarskog instituta ili TLM-a da navedem samo posljednjih dana spominjane strahote).
  
  U takvoj je situaciji ZKM-ova izvedba Ferčecovih Radnica u gladovanju iznimno značajna ne samo zbog svojih visokih teatarskih dometa nego i snažnog dojma kojeg ostavlja na gledatelja koji nakon nje ne može više vijesti o neisplati plaća i inim poduzetničkim lopovlucima, pa i državnim podvalama doživljavati kao nešto uobičajeno za ovu fazu razvitka jedne tipične tranzicijske zemlje, nego je svjestan da iza tih podataka postoje istinske ljudske tragedije poput ove radnica Kamenskog. Nju je Olja Lozica iznimno preciznom i nijansiranom uporabom svih ekspresivnih sredstava i njihovom izvanrednom usklađenošću uobličila kao istinsku modernu tragediju koja je na začudan način povezala suvremenu varijantu antičke tragedije u kojoj radnice preuzimaju dio uloge kora kao pobune protiv sila zlehude kobi predstavljene muškarcima u odijelima koji na jednako bezličan, gotovo birokratski način ostvaruju političku dominaciju, financijsku, poduzetničku ili kriminalnu moć.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. lipnja 2017.
  
  Gorana Ferčec
  Radnice u gladovanju
  redateljica Olja Lozica
  premijera 9. lipnja 2017.
  dramaturg Matko Botić, skladateljica Katarina Ranković, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj scenskog pokreta Pravdan Devlahović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, oblikovatelj tona Bruno Fretze, asistentica redateljice Tamara Damjanović, asistent skladateljice Milorad Stranić, asistentica scenografa Aleksandra Ana Buković, asistentica kostimografkinje Marta Žegura, inspicijentica Stella Švacov Miletić
  izvode: Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija, Marica Vidušić, Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Adrian Pezdirc, Damir Šaban,

Piše: