Traganje za apsurdom

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Eugène Ionesco, Nosorog, red. Goran Golovko



  • „Čovjek je dobar, ljudi su zli“. Oprostit će mi autor ove izreke što ga nažalost ne mogu citirati jer sam njegovu misao negdje jednom načula i ostala mi je zauvijek zapamćena kao zanimljiva istina, a trenutno i zgodan uvod u osvrt na posljednju dramsku premijeru splitskog HNK-a u tekućoj sezoni, predstavu Nosorog u režiji Gorana Golovka. Predstava je nastala po istoimenom tekstu Eugenea Ionescoa napisanom 50-ih godina, prvenstveno kao reakcija na situaciju u Rumunjskoj neposredno pred Drugi svjetski rat kad je broj pristaša nacizma bio u konstantnom porastu. Do danas ovo djelo nije izgubilo na aktualnosti i kritičkoj snazi, jer dok je čovjeka bit će i društva, a dok je društva bit će konformizma i razdoblja kolektivno ugaslog uma.

    Predstava se odvija u gradiću u kojem se ljudi, jedan po jedan, počinju pretvarati u nosoroge. I dok su na početku tek nastali nosorozi motiv strahu i zgražanju ostalih stanovnika, ti isti stanovnici kako radnja napreduje počinju se i sami pretvarati u nosoroge, dok ne ostane samo jedan osamljen čovjek – nedovoljno jak da se protiv mase bori, nesavršen i ne isključivo dobar, ali dovoljno hrabar i možda i dovoljno lud, da ostane – svoj i sam. Tog vuka-samotnjaka u predstavi je utjelovio Mijo Jurišić, a njegova je jedna od rijetkih uloga koja nije utopljena u masovnosti glumačkog zbora iz kojeg se tek na momente na pozornicu izmigolji pokoji lik. Zbor sačinjavaju više ili manje istaknuti glumci poput Marjana Nejašmića Banića, Nikše Arčanina, Petre Kovačić Pavline, Pere Eranovića, Sare Ivelić, Josipa Zovka, a ansambl je nadopunjen i najpoznatijim licima splitskog HNK-a. Arijana Čulina i Nenad Srdelić predstavnici su starog poretka u predstavi, a Nives Ivanković utjelovila je lik Kume Blebetuše, izborne kandidatkinje, riznice praznih parola i plitkog humora, kojemu se predstava više puta okreće.

    Dodamo li da je osim bogatog glumačkog ansambla na predstavi radio i široki kreativni tim, sastavljen od redatelja Gorana Golovka, dramaturga Jasena Boke, suradnice za scenski pokret Karoline Šuše, suradnice za govorne zborove Brune Bebić te kostimografa Mladena Radovnikovića, bilo bi za očekivati da ćemo na pozornici vidjeti vrlo kvalitetnu predstavu, ali nažalost to je riječ kojom ne bih opisala Golovkovog Nosoroga.

    Za kostimografiju se koristi cijeli spektar duginih boja kao antiteza jednoumlju likova; one se pak sudaraju s brojnim elementima scenografije, posebice s nadrealističkim ilustracijama Hrvoja Marka Peruzovića koje dominiraju scenskom pozadinom, a negdje između ta dva kruga šarenila - publici jednako zbunjujući kao i samima sebi, doslovno vise Arijana Čulina i Nenad Srdelić. Sve je to zaokruženo histeričnim govorom i pokretima, a krajnji dojam je da se uprizorenjem na kojem je radilo puno glumaca, uz pomoć daleko previše boja, elemenata i riječi, kazalo i pokazalo - premalo.

    Dok je sama Ionescova drama zanimljiva platforma za propitivanje motiva odčovječenja kroz prizmu današnje svakodnevice, ne smatram da je u današnje vrijeme dopušteno pod okriljem koncepta teatra apsurda odreći se traganja za novim rješenjima kojim će ga se na pozornicu prenijeti.

    Ako je teatar apsurda bio potreban u Ionescovo vrijeme takav kakav je bio, danas ga je potrebno promisliti i prikazati na novoj razini jer nas malo toga još može šokirati, a najmanje nestrukturiranost, najmanje buka i neposluh, najmanje prazna ponavljanja i industrijalizacija čovjeka. Na to smo nažalost navikli i ako uopće išta izazove predstava koja nas obasipa navedenim, onda je to dosada. Teatar apsurda danas ne može biti što je bio 50-ih; on treba tražiti novu ekspresiju od hrpe besmislica na pozornici, kako bi - kada koristi stare teme, koristio i duh pod kojim su nastale, duh koji je težio promjeni – pa ih dakle i osvjetlio iz novog kuta gledišta.

    Upravo izostanak vidljivosti takvog jednog pokušaja u izvedbi najviše zamjeram Nosorogu. Aftertaste predstave je da se kreativni tim pod okriljem teatra apsurda odrekao kritičnosti prema onome što na pozornicu postavlja i priklonio metodama koje su malokome više revolucionarne i osvješćujuće.

    © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 19. lipnja 2017.

Piše:

Maja
Dujmović