Multimedijalni pristup

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Tena Štivičić, Nevidljivi, red. Matjaž Pograjc

• 
  
  Nevidljivi (Invisible), komad koji je Tena Štivičić napisala na engleskom praizveden je 2011. u koprodukciji britanskih Transport Theatre i New Wolsey Theatre, a Gavellina predstava je njegova prva inscenacija u Hrvatskoj. Autorica je odnos između dobrostojećih predstavnika britanskog višeg srednjeg sloja i tek pristiglih imigranata s dna društvene ljestvice prikazala tako da su ti istočnoeuropski (a među njima i hrvatski) imigranti uglednim i uglađenim Englezima praktički nevidljivi sve dok taj jaz ne premosti erotska privlačnost između dvoje pripadnika tih međusobno beskrajno udaljenih zajednica. To vodi komad prema svojevrsnom ljubavnom trileru, a taj žanrovski okvir pojačava dramsku napetost prizora karakterističnih za odnos prema došljacima, jednom od važnijih problema suvremenog britanskog društva. Vrijednost je teksta da je tu temu prikazao kroz pojedinačne drame pune scenskog života utemeljenog na sjajnim dijalozima koji s nekoliko rečenica jasno određuju lik koji ih izgovara, osiguravajući tako komadu dojmljivost i emocionalnu komunikaciju s publikom.
  
  Nevidljivi su pritom ukotvljeni u određenu sredinu i vrijeme prije masovne najezde imigranata iz azijskih i afričkih zemalja. Naravno da bi i u svom izvornom obliku on mogli biti zanimljivi za našu današnju publiku koja je i u Gavellinoj izvedbi uživala u duhovitom prikazu slabosti britanskog građanskog društva. Međutim i sama je autorica govorila o drugačijem kontekstu u kojem se Nevidljivi može danas sagledati, a u tome je izrazito inventivnog sukreatora našla u slovenskom redatelju Matjažu Pograjcu koji je još 2005. s velikim uspjehom u svom matičnom Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani postavio njen raniji tekst napisan na engleskom Fragile!, koristeći se, kao i u ovoj novoj premijeri, videom kao bitnim kreativnim elementom predstave. Uz brojna međunarodna priznanja ta je predstava nagrađena i na Marulićevim danima, ali u Zagrebu nije gostovala, pa su se ovdašnji ljubitelji kazališta sa sličnim multimedijalnim projektima nešto kasnije sretali na Festivalu svjetskog kazališta. Ipak i u samom načinu korištenja pokretnih slika, a još više u njihovom značenju Pograjc ipak ide nešto drukčijim smjerom. Primjerice prošle jeseni u vrlo dobroj belgijskoj predstavi Tuge redateljica Anne-Cécile Vandalem dio predstave koji se zbiva na prostoru između nekoliko kuća ostvaruje gotovo kao klasičnu predstavu, dok je ono što se zbiva unutar četiri zida vidljivo u izravnom prijenosu na ekranu iznad kuća.
  
  I kod Pograjca je veliki ekran visoko podignut, ali su funkcija videa kojeg je oblikovao Luka Dekleva i način njegove uporabe potpuno drukčiji. U prvom planu vrlo zanimljive i maksimalno funkcionalne scenografije Tomaža Štrucla je režijski pult televizijskog studija uz koji se nalaze i scenografske makete (izrada Paola Lugarić, Ivan Brozina i Dominik Meštrović), a iza njega gotovo prazan prostor za igru uz koji je nekoliko predmeta (šank, stol i stolci) koji se koriste u tek nekoliko prizora, a dubinom scene dominira velika plava pozadina koja služi da se u kromakiju na ekranu u dvostrukoj ekspoziciji pojave snimke maketa kao stvarna scenografija u kojoj se glumci kreću. Gledatelji koji su koncentrirani isključivo na kazališni izričaj možda će prigovoriti da su glumci predaleko i da su svi ti uglavnom televizijski dodaci tek tehničke atrakcije koje ometaju pravi teatarski doživljaj. Međutim, oni koji uspijevaju istodobno pratiti sve planove događanja i na sceni i na ekranu moći će otkriti njihovu komplementarnost koja obogaćuje značenjsku slojevitost ove multimedijske izvedbe.
  
  U nju uvodi Dijana Vidušin kao spretna voditeljica (u programu ironijski označena Čistačicom. Ona ukazuje na osnovne podatke o problemu imigranata, namjerno kvaziobjektivno i bez dramatike ukazujući na problem, olakšavajući ga dodatno vrlo uspjelim pjevačkim izvođenjem hrvatskih evergrina (Samo jednom se ljubi, kuća pored mora, Zvona moga grada, Ulica jorgovana...). To međutim nije površnost predstave, nego upravo suprotno, pokazatelj kako TV pojednostavljuje problem i provodi estradizaciju i senzacionalizam u prikazu i najozbiljnijih tema. Činjenica pak da se radi o hrvatskim evergrinima ukazuje na to da se radi i o nekoj od ovdašnjih televizija što onda posredno može sugerirati da se ne radi samo o onim migrantima u Velikoj Britaniji početkom ovog desetljeća o kojima je Tena Štivičić tada pisala i među kojima su se nalazili i Hrvati prema kojima gledatelji ove predstave naravno imaju mnogo simpatija, nego i izbjeglicama uopće, te o manjku razumijevanja za tu ljudsku tragediju koje su pokazale naše TV postaje, pa i dobar dio ne samo političara nego i ostalih nam zemljaka kada su se i sami umjesto u ulozi migranata našli u ulozi starosjedilaca.
  
  Na tu dvojakost pomalo upućuje i način igre u kojem interprete koji igraju određenu scenu snimaju kamerom kolege koji tog trenutka nemaju glumački zadatak. Ti se dobrim dijelom krupni planovi pojavljuju na ekranu pokazujući sve nijanse mimike lica koja se kreću u prostoru određenom scenografijom koju je također moguće vidjeti jedino na ekranu, dok se ispod tog ekrana u totalu (kako bi se reklo u filmskoj terminologiji) odigrava taj isti prizor u kojem su ponajviše vidljivi pokreti tijela ispred jednolične plave pozadine. Istovremeno percipiranje oba aspekta iste interpretacije uz kompleksnost značenja otkriva i vrhunske domete svih glumaca brojna Gavellinog ansambla. Među njima se posebno ističu zbog kompleksnosti likova koja tumače Ozren Grabarić kao Felix, engleski poslovni čovjek koji počinje dvojiti o ispravnosti odnosa prema onim drugima, a i smisla vlastitog života, Živko Anočić kao Anton, useljenik koji ne može prežaliti zavičaj koji je prestao postojati, a ni prihvatiti novu sredinu, Franjo Dijak kao Stefan, potpuno drukčiji imigrant koji upornošću i snalažljivošću nastoji izboriti bolje mjesto u novoj sredini, te Martina Čvek i Anja Đurinović u ulogama dviju mladih žena koje na potpuno različite načine traže svoje mjesto u za njih potpuno novom svijetu. Nimalo za spomenutima ne zaostaju niti tumači ostalih, nešto manje složenih uloga Nataša Janjić, Sven Medvešek, Bojana Gregorić Vejzović, Enes Vejzović, Ana Kvrgić, Ivana Bolanča, Nikola Baće, Darko Milas i Filip Križan.
  
  Matjaž Pograjc je u Nevidljivima Tene Štivičić iznimnu redateljsku imaginaciju upotpunio izvanrednom suradnjom s glumcima koje je besprijekorno vodio kroz komplicirane zahtjeve istodobnog igranja na pozornici i za kameru. Dodavši tome i brzi ritam izvedbe i cjelovitost jedinstvene predstave stvorene kombinacijom scenskog, filmskog i televizijskog izraza redatelj je ostvario vrhunsku multimedijsku predstavu, izniman događaj ne samo za Gavellu nego i za cjelokupnu zagrebačku kazališnu sezonu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. svibnja 2017.

Piše: