Dobro ugođena komedija

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Georges Feydeau, Gospon lovac, red. Tomislav Pavković

• 
  
  Geoges Feydeau, francuski komediograf vrlo bogata opusa koji gotovo isključivo obuhvaća farse složenih humornih zapleta, istovremeno za života osporavan i omiljen kod publike, trajno je aktualan u izvedbenoj praksi brojnih kazališta, među kojima su i hrvatska. Na tom tragu, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu premijerno je na Velikoj sceni izvelo predstavu Gospon lovac u režiji Tomislava Pavkovića, a kojoj su kao predložak poslužili poznati prijevod i adaptacija Vladimira Gerića i Božidara Violića, izvorno oblikovani za Teatar u gostima. Ona se temelji na lokalizaciji predloška Feydeauova komada Idemo u lov!, smještenog u kontekst (malo)građanskog Zagreba kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća.
  
  Pritom su očuvani su elementi farsičnosti zapleta koji se temelji na brojnim bračnim i ljubavničkim spletkama i zabunama, često dovedenima do apsurdnih trenutaka. Ujedno, složenost zapleta, ali i majstorsko rasplitanje svih zabuna, situacija i likova koji u njemu sudjeluju, omogućuju da Gospon lovac funkcionira u okvirima bogatog i razgranatog komičnog potencijala, držeći pozornost publike i zabavljajući je uvijek novim zapletima i raspletima ljubavnih i inih apsurdnosti aktera. Gospodin lovac time se ostvaruje kao primjer dobro postavljene i ugođene komedije, koja omogućuje publici iskrenu zabavu i smijeh, ostvarujući onu ulogu kazališta kao mjesta za drugačiji, u ovom slučaju neopterećeni i humorni, pogled na vlastitu i tuđu stvarnost, u kojem će se moći od te stvarnosti i pobjeći.
  
  Koncept varaždinskog Gospona lovca u svemu slijedi postavke te i takve dobro ugođene i oblikovane zanatske komedije čiji je cilj pružiti publici uglavnom neopterećenu zabavu i smijeh nad brojnim zavrzlamama i zapletima koje oblikuje. Redatelj Pavković i ansambl pristupili su oblikovanju predstave upravo na taj način, ne pokušavajući njome preći postavke zanata i komedije koja će biti otvorena zabavi i smijehu publike tijekom cijelog trajanja predstave. U tome, služe se brojnim postupcima karakterističnima i relevantnima za starinsku i već mnogo puta iskušanu, ali uvijek uspješnu komediju, kojoj je pozornost publike osigurana, zbog njezine funkcionalnosti u kazališnom bijegu od stvarnosti uz pomoć instrumenata komike i blagog, humornog apsurda.
  
  Ljubavničke veze likova, stvarne i prividne, njihovi karakteri na rubu karikature malograđanskih stereotipa o propalim barunicama, muškarcima navodnim lovcima i rastrošnim, nemarnim studentima, zabune o mnogobrojnim poveznicama između njih, često uzrokovane društvenim konvencijama i njihovim dovođenjem do krajnosti – sve se to, na različite načine, pojavljuje u Gosponu lovcu, čime se pokazuje poznavanje i spretno korištenje komedije situacije, karaktera i zabune, potvrđujući ga tako kao predstavnika žanra i komediografskog zanata, čije razumijevanje i savladavanje pokazuje i varaždinska inscenacija ove predstave.
  
  To je potpomognuto i vrlo spretnim vođenjem zapleta i raspleta ove predstave, što je zasluga barem jednako Feydeauove lakoće oblikovanja uvijek novih situacija i njihovog adaptiranja u složenu, a opet gledateljski dovoljno jednostavnu i neopterećeno zabavnu cjelinu, kao i Gerićeva prijevoda i Violićeve adaptacije te lokalizacije, zbog čega je ovaj komad stekao prepoznatljiv status. Ovaj, varaždinski Gospon lovac u cijelosti i bez potrebe za prekoračivanjem ili interpretacijom već potvrđivanjem zanatskog razumijevanja i na taj način svojevrsnog ugađanja publici, slijedi taj pristup čime se potvrđuje kao dosljedan predstavnik žanra i pokazatelj kako njegovi kreatori i izvođači vladaju vještinom i zanatom komedije, no (gotovo) ničime ne prelazi te okvire. Nekoliko postupaka kojima se to pokušalo, poput neke vrste metateatarske dosjetke o zvoncu i svjetlu, čije aktiviranje glumci prizivaju u replikama ili dovlačenja balkona na scenu, a u nekim trenucima čak i aludiraju kako je to tako režirano, uklopile su se u opće postavke predstave kao zanatske komedije te su uspjele funkcionirati tek kao potvrda tog i takvog određenja ove predstave.
  
  U svemu dobro skrojena i oblikovana prema svim pravilima tradicionalne komedije, čemu znatno doprinosi i vrlo vješto pisan, preveden i adaptiran predložak, ova se predstava pokazuje kao još jedan primjer shvaćanja kazališnog prostora kao mjesta za ugodno provođenje vremena i dobru, plemenitu zabavu, što je legitimno, potrebno i repertoarno razumljivo, no ostavlja i dojam određene mjere propuštenih prilika, od onih jednostavnijih (primjerice, drugačije, varaždinske lokalizacije predstave), koje ne diraju u njezino određenje, do složenijih, koje propituju i omogućuju drugačije sagledavanje i igranje komedija kao što je Gospon lovac.
  
  Glumački ansambl snašao se u zanatskim komediografskim okvirima predstave igrajući, najvećim dijelom tipove poput naivne žene koja idealizira svijet oko sebe (Melita Hane Hegedušić), muža koji nespretno vara svoju ženu (Pusskarsky Roberta Plemića), tvrdoglave sobarice (Ljubica Beti Lučić) ili naivnog policijskog inspektora (Rukavina Darka Plovanića), čime je potvrdio usmjerenost predstave prema potvrđivanju žanra kao prevladavajućoj postavci igranja predstave. Pritom, snalaženje i savladavanje odrednica žanra uglavnom je bilo vrlo dobro, dok su se donekle istaknuli Karlo Mrkša koji je studenta Pubu oblikovao u pomaknutom scenskom pokretu i gesti, čime se najbolje snašao u blagom apsurdu kojim predstava kao postupkom obiluje te Jan Kerekeš kao Feller, koji je, dobrim dijelom zahvaljujući predlošku, imao prilike nešto slojevitije oblikovati svoj lik, što se moglo vidjeti i kod Melite Hane Hegedušić, dok niti jedan član ansambla nije značajnije negirao, ali ne prekoračio okvire zanatskog standarda.
  
  Konačno, Gospon lovac je dobro oblikovana i ugođena komedija koja ne prelazi te zanatske okvire i odrednice. Kao takva, vrlo će vjerojatno imati publike i ostvarivati svoju ulogu, koja nikako nije neopravdana ili nepotrebna, no ostavlja stanovit dojam propuštenih prilika.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. lipnja 2017.
  
  Georges Feydeau
  Gospon lovac
  redatelj je Tomislav Pavković
  premijera 5. svibnja 2017.
  prijevod Vladimir Gerić, adaptacija Božidar Violić, scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Irena Sušac, asistentica redatelja Hana Hegedušić, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, inspicijent Vedran Dervenkar, šaptačica Natalija Gligora Gagić
  izvode: Robert Plemić (Pusskarsky), Jan Kerekeš (Feller), Ivica Pucar (Kramarić), Karlo Mrkša (Puba), Darko Plovanić (Rukavina, policijski agent), Filip Eldan i Nikša Eldan (Agenti), Hana Hegedušić (Melita), Barbara Rocco (Barunica Borelli), Beti Lučić (Ljubica)

Piše: