Smijeh kao maska tjeskobe

Zagrebačko kazalište mladih: Anica Tomić & Jelena Kovačić, Oprostite, mogu li Vam ispričati...?, red. Anica Tomić

• Zagrebačko kazalište mladih novu je sezonu otvorilo na Komornoj sceni Miško Polanec, s autorskim projektom redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić pod nazivom Oprostite, mogu li vam ispričati...?. Nakon Imitatora glasova i Kučkinih sinova u &TD-u, zanimljivim parafrazama motiva Thomasa Bernharda i Agote Krištof, dvojac Tomić-Kovačić odlučio se za nesiguran put u potpuni work in progress, s vlastitim dramskim materijalom koji je konačni oblik dobio tek u procesu rada s glumcima.
  
  Temeljni motivski kompleks i impuls za rad ostaju isti kao u &TD-ovim projektima, pa je i dalje riječ o iskrenom izljevu bijesa generacije koju nitko ništa nije pitao, sa svim poslijeratnim traumama koje su ostale neugodno prisutne i nakon što je postalo gotovo nepristojno iznova umjetnički obrađivati tu tematiku. Dolaskom u Zekaem autorice gube zaštitnu mrežu generacijske podrške izvođača s kojima surađuju, pa vrlo pronicljivo prilagođavaju stil glumačke izvedbe tamošnjem ansamblu, istovremeno zadržavajući bitne odlike vlastitog stila.
  
  Oprostite, mogu li vam ispričati...? kratka je i sažeta studija suvremene klaustrofobične tjeskobe, koja se u konkretnom primjeru manifestira jezivo nezaustavljivim smijehom. Smijeh je maska kojom se proždiruća tjeskoba krije od sebe i drugih, pa je sve jači i neobuzdaniji cerek nepogrešiv indikator sve većeg i strašnijeg očaja. Dramaturški oblikovana kao prikaz trivijalne društvene komunikacije s četiri snažna monološka akcenta u kojima se sav potisnuti bijes i depresija manifestiraju na naizravniji način, predstava postavlja dijagnozu društva u kojem su međuljudski odnosi svedeni na prazne ljušture konvencija, ispod kojih kulja nagomilana i nezaustavljiva frustracija. Najveći problem tekstualnog predloška su nedovoljno razrađeni monološki djelovi, pa se unatoč dojmljivim trenucima cjelina doima pomalo nedovršenom i lišenom čvrstog dramaturškog okvira.
  
  Četvero Zekaemovih glumaca tumače dva prijateljska para u svakodnevnom ritualu oponašanja blagostanja. Nadežda Perišić-Nola uvjerljiva je u prijelazu iz zaraznog i koketnog zasmijavanja u neugodni izljev bijesa u kojem ponavlja ključnu rečenicu predstave: „Mene nitko ništa nije pitao.“ Zoran Čubrilo šarmantno donosi lice koje neprestano meandrira između duše zabave i implicitne agresivnosti, dok je Filip Nola precizno ocrtao apsurdistički lik koji ni po koju cijenu ne skida lažni osmijeh s usana. Doris Šarić-Kukuljica svojom je glumačkom mirnoćom i utišanom gestom pomalo odudarala od ostatka ekipe, vrlo uvjerljivo gradeći emocionalni luk slomljene žene do završne ispovijedi.
  
  U skladu s nepisanim pravilom hrvatskih kazališta po kojem se mladima i manje iskusnima redovito ustupa tek mala scena i još manji budžet, prvo gostovanje Anice Tomić i Jelene Kovačić u Zekaemu odvilo se na skučenom crnom Mišku Polancu, bez scenografije i tek s pokojim scenskim rekvizitom. Srećom, ovakvoj predstavi to je više prednost nego nedostatak, pa se skučenost prostora skladno stopila s klaustrofobijom sadržaja, posebno u sceni kad je režijski vrlo vješto prostor igre zatvoren na tek nekoliko centimetara udaljenosti od prvog reda publike.
  
  Oprostite, mogu li vam ispričati...? iskrena je i srčana predstava mladog dvojca koji svojim autorskim rukopisom nudi dašak svježine u teatarskom prostoru presudno obilježenom pukim zanatskim popunjavanjem repertoara i brojnim gostovanjima inozemnih rutinera. Iskorak u kazališni mainstream Anice Tomić i Jelene Kovačić uz veliku prašinu koja se diže iza projekata Olivera Frljića pokazuje kako crne slutnje o izostanku mladog redateljskog kadra u Hrvatskoj ipak nisu u potpunosti osnovane.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 4. listopada 2008.

Piše: