Višeznačnost (iš)čita(va)nja

Zagrebačko kazalište mladih: Kristian Novak / Tomislav Zajec, Črna mati zemla, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Črna mati zemla Kristiana Novaka – roman koji je nakon pozitivne recepcije i prepoznavanja kao važnog djela suvremene hrvatske proze, ali i kao štiva čija se tematska okosnica teško definira, a složenost i višeznačnost čitanja još teže iscrpljuje – postavljen je na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih u dramatizaciji i dramaturgiji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. Novakov roman, svakim čitanjem i pokušajem sređivanja razina i slojeva kojima se bavi, izaziva dodatno rastvaranje, otkrivanje nečeg drugačijeg i novog, a u čemu se svi njegovi slojevi jednako dobro snalaze, omogućujući tako da svaki čitatelj promatra Črnu mati zemlju na svojstven način, pronalazeći jedan od slojeva značenja koji su u nju upisani. Od psihološke studije (anti)junaka, preko romana odrastanja, do romana međimurskog prostora, u kojem se događa, preko poigravanja stvarnošću i razinama fikcije, do emocionalnih implikacija životnih tragedija, što su tek neke, jasnije vidljive od mnogobrojnih implikacija Novakova pisanja u ovom romanu, njegovo postavljanje na scenu, zbog nužnosti da se prenese u drugačiji, kazališni jezik koji će, iako pogodan individualizaciji, ipak isticati i sublimirati određene poticaje iz prikazane raznolike tematske osnovice Novakova romana, što nužno uključuje i određeno biranje, preoblikovanje Novakova teksta, u dramatizaciji je ostvario Tomislav Zajec.
  
  U tom, nužno selektivnom procesu, koji, zbog zadanih prostornih i vremenskih okvira kazališnog uprizorenja ne može ostvariti sve poticaje koje oblikuje tematski sloj Novakova djela, odabran je oprezan, no uspješan pristup. Prihvaćajući temeljno dvojstvo vremenskih razina Črne mati zemle, ono o odraslome Matiji, (ne)uspješnom piscu, koji uporno bježi od svojeg djetinjstva i inkarnacija uspomena na svaki način, do granice uništenja sebe i životnog okruženja te Matiji dječaku, koji se, nakon kraha veze s djevojkom Dinom upravo zbog takvog bježanja, vraća u retrospekciju, Zajec odabire trenutke koji će dobro significirati svaku od promjena u Matijinom životnom kontekstu, zahvaćajući tako velik broj tematskih slojeva romana.
  
  Od urbanog intelektualca, naizgled perspektivnog, koji se muči bježanjem od vlastite traumatične prošlosti u ruralnom okružju Međimurja, prelazi se u oblikovanje dječaka, kojem umire otac i nakon toga, u nizu događaja, počinje bivati (ili osjećati da jest) dijelom tragičnih zbivanja u svom selu, prvenstveno niza samoubojstava u kratkom vremenu. Autor dramatizacije u tim događajima odabire ono konkretno, oblikovano i signifikantno u romanu, prikazujući tako pluralnost tematskih slojeva u slijedu koji ima malo viška, a istovremeno podcrtava višeznačnost i omogućava identifikaciju različitih razina na kojima se roman odvija i koje se mogu prepoznati, ali i internalizirati. Uz tek nekoliko prekida retrospektivnog pripovijedanja, koja su oblikovana vrlo dobro i omogućuju podsjećanje na početni sloj odraslog Matije, iz kojega se prešlo u retrospekciju, dodatan su čimbenik koji omogućuje upravo internalizaciju, podsjećanje kako iskustvo Dolenčeca, iako specifično i vrlo upisano u specifičan duh vremena i prostora u kojem se događa, ipak može biti i kolektivno iskustvo, čije se uopćavanje ne oblikuje na klišejima i općim mjestima, već prepoznavanju sudjelovanja u nekom od tematskih slojeva predloška, bilo onima koji su u fokusu nekog dijela dramatizacije i, posljedično, događanja na sceni, bilo onih koji su tek spomenuti ili naznačeni, no čije je artikuliranje dovoljno snažno zbog dobrog odabira onih trenutaka u romanu, čije će oblikovanje u scenske prizore prenijeti najveću pluralnost tematskih slojeva.
  
  Osim mogućnosti upisivanja, Novakov roman, a pogotovo Zajecova dramatizacije, nude i još jedan, značajan i vidljiv sloj, očitovan u emocionalnom, gotovo intimnom pronicanju u život konkretnog lika, koji je jasno određen kontekstom. Ta određenost pronalazi se i u odrastanju, tijekom kojeg se razvijaju emocionalni odnosi prema različitim osobama, bakom i majkom, mrtvim ocem i susjednom gastarbajterom, a ponajviše prijateljem Franjom. I iako oni nisu laki ni ugodni, nego uvelike mučni te se mogu pokušati svesti nas stalnu borbu sa samim sobom i stvarnošću u kojoj prvotno nema oca, a zatim i počinju samoubojstva, u čijim se uzrocima Matija pronalazi, sve su to trenuci snažnih emocionalnih odrednica, koje je, u mnogim prizorima, opet dobro i signifikantno odabranim Zajecovim dramatizacijskim radom, scenska događanja prikazuju vrlo otvoreno i jasno, bez patetike, namještenosti ili skrivanja iza pokušaja pronošenja značenja i odnosa koja bi djelovala dopisano ili neuvjerljivo. Matija, Franjo i ostali iz galerije Novakovih i Zajecovih likova postaju tako oblikovane, cjelovite i snažne (dramske) osobe, čija se emocionalnost i proživljenost ne iscrpljuje, nego prelazi scenski okvir i prenosi se u gledateljsko iskustvo scenske Črne mati zemle kao događaja u kome se emocije Matije, Franje i sudionika njihovih trenutaka mogu prenijeti, odnosno doživjeti.
  
  Redateljska koncepcija Dore Ruždjak Podolski na potrebu oživljavanja i doživljavanja različitih slojeva odgovorila je vrlo čistim i, istovremeno, integrativnim nizom prizora, čije se prenošenje različitih čitanja dijelova odrastanja i života Matije Dolenčeca prenosi vjerno i dovoljno oblikovano za različita čitanja i doživljavanja slojevitosti oba predloška (romana i dramatizacije), a istovremeno bez kompliciranja, anakronih trenutaka ili potrebe za objašnjavanjem. Logični i često vrlo inventivni prijelazi između različitih trenutaka i razdoblja u Dolenčecovu životu, osim što donose i duhovitost u strukturu predstave, pokazuju kako je ona mišljena kao cjelina, u kojoj okupljanje, osim onih koji su na sceni, čini i njihovo zajedničko iskustvo, oblikovano u slojevitost tematskog niza Črne mati zemle, i u njezinoj kazališnoj inkarnaciji.
  
  Pritom, postupak korištenja određenih rekvizita (primjerice krpe za tjeranje kokoši, lopte, ili jednostavno vezanje i raspuštanje kose) oblikuju se veze, čije prožimanje omogućuje izražavanje svih, različitih slojeva predloška bez viška objašnjavanja i razrađivanja koje bi služilo u prenošenju onoga što se želi izraziti. To je omogućilo, zajedno sa scenografijom (Stefano Katunar), čija se čistoća linija i osjećaj za detaljiziranje prožimaju i dobro uklapaju u takvu koncepciju, kostimima Doris Kristić, svjetlom Aleksandra Čavleka te scenskim pokretom Petre Hrašćanec oblikovanje dojmljive i zaokružene predstave, čiji slog rezonira sa značenjima i razinama predloška, omogućujući tako konačan dojam proživljenosti i gledateljske internalizacije.
  
  Zahtjevni zadaci, stavljeni pred brojan ansambl predstave, u kojem unatoč tome mnogi igraju nekoliko uloga, rezultiraju su, u najvećoj mjeri, vrlo dobrim oživljavanjem dodijeljenih im uloga i likova. U predstavi, koja ostavlja jasan dojam zaokruženog, cjelovitog djela, takvim se pokazao i ansambl, koji je točno i uvjerljivo realizirao brojne sporedne uloge iz galerije likova Dolenčecova sela. Ipak, Adrian Pezdirc kao Matija te Dado Ćosić kao Franjo ili, kako se sami nazivaju, Ajtam i Cnarf, oblikovali su kvalitetan, snažan odnos dvojice prijatelja, pri čemu su obojica, a posebice Pezdirc, pokazali iznimnu mogućnost glumačke transformacije i uvjerljivosti, dok je Ćosić dao vrlo dobre uloge i u prvom dijelu predstave, kada gotovo uopće ne govori, no povremeno znakovito, u dobro koreografiranim trenucima, najavljuje pojavljivanje svojega lika, a osobito u drugom, gdje je izvrstan kao Matijin prijatelj Franc. Milica Manojlović i Pjer Meničanin kao Hešto i Pujto, stvorenja koja, u svijetu dječaka Dolenčeca upravljaju njegovim postupcima, pokazali su kvalitetnu glumačku dovitljivost u složenom scenskom pokretu svojih uloga. U konačnici, zajednička potreba igranja gotovo svih uloga u ovoj predstavi je govorenje specifičnog, međimurskog kajkavskog, koje su glumci, uz tek neki, zanemariv propust, savladali iznimno dobro.
  
  U konačnici, dobivena je predstava snažnih rezultata u prenošenju slojevitosti predloška, koja se odlikuje jasnoćom redateljskih poteza i kvalitetnim glumačkim realizacijama. Time je stvorena dramska cjelina koja opravdava postavljanje Črne mati zemle u kompletno, vrsno scensko ostvarenje
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2017.
  
  Kristian Novak / Tomislav Zajec
  Črna mati zemla
  redateljica Dora Ruždjak Podolski
  premijera 1. travnja 2017.
  autor dramatizacije i dramaturg Tomislav Zajec, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Doris Kristić, suradnica za scenski pokret Petra Hrašćanec, skladatelj Stanko Kovačić, oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek, asistentica redateljice Lea Anastazija Fleger, asistentica kostimografkinje Marta Žegura, jezična savjetnica Ines Carović, korepetitor Milorad Stranić, oblikovatelj maski Slavko Vidović, autor crteža Tit Medvešek, inspicijentica Milica Kostanić, pedagoginja Arijana Prekazi
  izvode: Adrian Pezdirc (Matija), Dado Ćosić (Franjo), Doris Šarić Kukuljica (Majka), Urša Raukar (Baka), Pjer Meničanin (Dr. Miholjek Lazanin; Hešto), Milica Manojlović (Dr. Perković; Pujto), Nataša Dorčić (Iva), Mia Biondić stalna suradnica (Dina), Dora Polić Vitez (Teta; Lidija; Terezika Kunčec), Suzana Nikolić stalna suradnica (Dejanova majka; Učiteljica), Barbara Prpić (Suzana; Milica), Nadežda Perišić Radović (Silvija; Franjina majka), Damir Šaban (Zvonko Demokracija; Svećenik), Danijel Ljuboja (Mladen Horvat), Zoran Čubrilo (Franjin otac; Dejanov otac; Šogor; Stankec; Imbro Perčić), Jasmin Telalović (Dejan; Zdravko Tenodi), Mateo Videk (Krunek; Mario Brezovec), Stanko Kovačić (Glazbenik), Nikola Ljutić  / Leon Bujanović (Mali Matija)

Piše: