Ujednačeni kvartet

Scena 121, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Elvis Bošnjak, Srce veće od ruku, red. Tamara Damjanović

• 
  
  Dramsko pismo Elvisa Bošnjaka, splitskog dramatičara, glumca, producenta i kazališnog organizatora, više se puta dosad potvrđivalo u hrvatskom kazalištu, a posebice u okviru pozornica njegovoga grada i, posebno, privatnog Kazališta PlayDrama čiji je umjetnički voditelj, a programski je usmjereno na suvremeni dramski tekst, među kojima i Bošnjakovu prilično bogatu produkciju. Na tom se tragu našlo i Srce veće od ruku, praizvedeno 2012. u Splitu u produkciji Kazališta PlayDrame, a koje je 27. i 28. veljače premijerno postavljeno na Scenu 121 u atriju Gradskog dramskog kazališta Gavella, u režiji Tamare Damjanović. Struktura drame, barem brojem likova i scenskim prostorima, vrlo je komorna, zapravo intimna. Četvero ljudi – muž, žena, prijatelj i prijateljica, povezanih na različite načine zajedničkim susretima, a ubrzo i vezama, koje ne slijede samo njihove socijalne i bračne uloge, nego se isprepliću – ostvaruju se u situacijama iz života, intime i njezinih (nus)pojava, oblikujući tako galeriju situacija čija bi se zajednička tematska odrednica mogla naći u promatranju ljubavnih i partnerskih odnosa, a ona ugođajna negdje u blizini sintagme komplicirane svakodnevice života.
  
  Obrazlažući motivaciju i autorske zamisli u oblikovanju ovog teksta, Elvis Bošnjak u programskoj knjižici predstave piše o „drami na jednoj noti“, označavajući tim izrazom svoju želju da Srce veće od ruku ne bude komad koji će izazvati proživljavanje kao proces kod publike, čiji bi krajnji rezultat bio zabava, ali i promišljanje. Ljubav, kao motivsku odrednicu predstave, sa svim njezinim stvarnosnim implikacijama, a koje autor uspoređuje s vrtlogom, trebala bi ostati jedina, istovrsna tijekom predstave, bez želje za njezinim analiziranjem, promišljanjem ili stavljanjem u kontekst komedije, tragedije ili već kojeg ambijentalnog ili žanrovskog određenja. U provođenju takvog nauma, Bošnjak se odlučio za nizanje situacija, čije značenje nije u oblikovanju koherentnog, zaokruženog i konzistentnog scenskog događaja, nego u stalnom variranju motivske odrednice, pokazujući je na različite načine i u različitim aspektima.
  
  Redateljsko-dramaturški dvojac, Tamara Damjanović i Nina Bajsić, pristupile su Bošnjakovu tekstu kao djelu koje se može čitati na više načina, a ne na samo jednoj noti, omogućavajući tako da ono, uz prikaz mnogostrukih implikacija jedne emocije, postane i dovoljno apstraktno za internaliziranje i promišljanje vlastitih odnosa svake osobe u publici, a istovremeno funkcionira kao jedinstvena, relativno zaokružena cjelina. Niz strukturiranih, dobro oblikovanih prizora, postavljenih u nelinearnom slijedu s relativno jednostavnim prijelazima, koji se sastoje tek od poneke izmijenjene replike ili kakve druge jednostavne poveznice, a u kojima se susreću likovi međusobno, u svim mogućim odnosima, no uglavnom udvoje, omogućuju da se Srce veće od ruku u ovoj izvedbi promatra kao, istovremeno, dobro oblikovana studija jednog konkretnog odnosa, odnosno dvojstva odnosa između prijatelja/prijateljice/muža/žene, ali i kao niz situacija u kojima se omogućuje internalizacija i doživljavanje, a posredno i promišljanje vlastitog odnosa prema motivskoj odrednici ljubavi, odnosno ljubavnih odnosa i njihovih različitih emanacija.
  
  Pritom, unatoč prividnom nepostojanju strukture u linearnosti, pa čak ni konkretizaciji ostalih aspekata života likova na sceni, koji bi svakako mogli koincidirati s njihovim ljubavnim odnosima (osim tek ponekog, rijetkog, ali nužnog, poput spisateljske krize ili brige o djeci, no i to samo kad je nužno zbog opravdavanja i objašnjavanja povezanog s ljubavnim odnosima), ne nastaje zbrka ili nejasnoća, upravo zbog orijentacije na temeljnu odrednicu, na konkretnu emocionalnu i svakovrsnu drugu rezultantu koju ljubavni odnosi donose u svom tijeku, prikazanom na sceni. Taj se tijek, istovremeno, ne pokušava iskoristiti za nametanje autorskog viđenja, prosuđivanje ili komuniciranje određenog programskog podteksta, nego se ostavlja publici na internalizaciju i razmatranje, a pritom ostaje i dovoljno kazališno zanimljivo i otvoreno za kreiranje vrlo dobrih i glumački zahtjevnih prizora.
  
  Srce veće od ruku u ovoj izvedbi uspjelo biti ono što mu je autor namijenio – studija jedne emocije, ali i – zahvaljujući ponajprije redateljsko-dramaturškom, a onda i glumačkom radu – nadrasti te okvire i oblikovati se kao predstava koja ne gubi iz vida svoj polazišni motiv, a istovremeno je dovoljno pogodna za stvaranje scenski zanimljivih prizora te za dvosmjeran proces internalizacije i zapitanosti publike o vlastitim stanjima u okviru viđenog. Tako ona ipak nadrasta zamisao dramatičara, no ujedno je i čuva, ostvarujući njezine kazališne potencijale, a ne gubeći iz vida temeljno značenje, fokusiranost na fenomen ljubavi i svih njezinih implikacija.
  
  Na sceni koju s dvije strane okružuje publika, a čije se uređenje sastoji od stola i stolaca te tek ponekog predmeta rekvizite (scenografkinja i kostimografkinja Marita Ćopo), nastupa četvero glumaca, Andrej Dojkić (Prijatelj), Tara Rosandić (Prijateljica), Barbara Nola (Žena) i Hrvoje Klobučar (Muž), stvarajući koloplet odnosa iznimno proživljeno, oblikovano, točno i ne pretjerano, čime su oblikovali vrlo životne, a istovremeno za identifikaciju moguće uloge te dali primjer vrlo uigranog i ujednačenog ansambla, kojim ne dominira ničija uloga, nego se sve četiri, u međusobnim prožimanjima, dovoljno individualiziraju i poopćavaju. Time su dobivene četiri vrlo kvalitetne individualne uloge, koje iznimno funkcioniraju i u suigri, u kojoj nije uvijek do kraja jasno tko je na kojoj strani.
  
  Srce veće od ruku tekst je jasnog motivskog određenja, koji je u ovoj interpretaciji nadograđen nekim aspektima i mogućim promatranjima na više razina, od one internalizacije i posljedičnog propitivanja vlastitih odnosa, do one niza dobrih i kvalitetnih prizora, a uz dobre glumačke realizacije ostaje predstava koja je uspjela opravdati sve autorske vodilje u procesu vlastita nastanka.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. svibnja 2017.
  
  Elvis Bošnjak
  Srce veće od ruku
  redateljica Tamara Damjanović
  premijera 28.ožujka 2017.
  dramaturginje Tamara Damjanović i Nina Bajsić, scenografkinja i kostimografkinja Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, izbor glazbe Tamara Damjanović, autorica fotografija Nina Đurđević, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica i šaptačica Marina Fakac
  izvode: Barbara Nola (Žena), Hrvoje Klobučar (Muž), Tara Rosandić (Prijateljica), Andrej Dojkić (Prijatelj)

Piše: