Kad laž obnavlja sreću

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Justine del Corte, Komet, red. Aida Bukvić

• 
  
  Justine del Corte njemačka je glumica, dramatičarka i scenaristica, rođena u Meksiku 1966., a dijelom (po ocu) i meksičkog podrijetla koja se umjetnički afirmirala u majčinoj domovini. Njezin je Komet, iščekivan sa znatnim zanimanjem, imao 2012. praizvedbu u renomiranom bečkom Akademietheateru, ali troipolsatna predstava u režiji njenog životnog partnera Rolanda Schimmelpfenniga nije dobila naročite ocjene kritike, pa je relativno najpozitivnija bila ona koja je poželjela da taj tekst nađe dramaturga i redatelja koji će ga bitno skratiti i tako istaknuti ono što je u njemu vrijedno. Predstava u Gavelli s dramaturginjom Marijanom Fumić je bar djelomice ispunila tu želju, jer zagrebačka je izvedba upola kraća. No, nisam siguran da li je to bitno pomoglo vrijednosti teksta kojeg je inače vrlo dobro preveo Dubravko Torjanac nalazeći za autoričinu dijalošku mješavinu svakodnevnih banalnosti i svojevrsnih životnih mudrosti rečenice koje zvuče tako da ih glumci mogu vrlo funkcionalno upotrijebiti za stvaranje lika koja tumače.
  
  Očito je stoga da je problem u originalnom tekstu koji započinje željom Elisabeth (Nataša Janjić) da rekonstruira svoj najsretniji dan života – svadbu s transplantacijskim kirurgom Arthurom (Amar Bukvić) od prije deset godina, jer je sklona vjerovanju da je smrt beskonačan san u kojem se ponavljaju doživljaji sreće, pa ovim obnavljanjem želi učvrstiti sjećanje na sreću koju je nekada doživjela. Scenografija Iva Knezovića – tratina kojom dominira drvo jabuke asocira na raj, a taj dojam potkrepljuje i glazba Christiana Kanazira, a i neki detalji kostima Mirjane Zagorec. Elisabeth drži da se sreća neminovno pojavljuje u određenim uvjetima, pa zato želi da se svi tada prisutni pojave u istoj odjeći, te da rade i govore iste stvari, a se to odnosi čak i na kćerku njene prijateljice Grete (Bojana Gregorić Vejzović) sada sedamnaestogodišnju Isabel (Anja Đurinović) koja se mora ponašati kao sedmogodišnje dijete dok joj nekadašnja haljinica dostaje tek za top.
  
  Iako se Elisabethinoj želji svi priklanjaju, od početka je jasno da nemaju o njoj neko naročito mišljenje. Čak je i njezina vlastita sestra Vera (Antonija Stanišić Šperanda). jedva podnosi, jer ih je reakcija na maltretiranja njihove majke posve drugačije formirala te Vera sada nastoji maltretirati druge, posebice svog prestrašenog partnera Nicka (Živko Anočić) koji cijelo vrijeme šeta s njihovom bebom u naručju. Filmska glumica Anna (Nela Kocsis) misli da je za Elisabeth dovoljno učinila samim tim što se pojavila, a sada čezne za nekim dobrim muškarcem, brine je li još jednako lijepa i privlačna, a uz to se s Gretom prepire da bi dokazala svoju nadmoć time što je filmska gluma važnija i trajnija od kazališne. Poduzetnica Nane (Ksenija Pajić), najiskusnija i najbogatija u tom društvu u kojem nema financijski ugroženih, jedva izdržava to druženje uz pomoć većih količina alkohola.
  
  Vrlo brzo se vidi da je Arthur ženskar i neplodan te da samo glumi ljubav prema Elisabeth, a uz to se on i njegov najbolji prijatelj kvazi-pisac Gregor (Franjo Dijak) mrze. Bez obzira što se svi ti odnosi ostvaruju kroz dijaloge koji su najčešće kombinacija vulgarnosti jednog dijela nekadašnjeg bulvarskog kazališta i banalnosti suvremenih TV-sapunica nazirala se mogućnost da predvidljivost negativnog razrješenja glavne teme (stvaranja uvjeta za ponavljanje istog doživljaja sreće) bude originalnija kroz suprotnost Elisabethinih iluzija i sebičnosti ostalih, tim više što je tu glavnu podjelu del Corte učinila složenijom uvevši i Gregorovu sadašnju prijateljicu racionalnu ravnateljicu doma za starije osobe Dagmar (Ivana Roščić) koja bez mnogo uspjeha pokušava emocionalne ispade ostalih primiriti logičkim razmišljanjem i Lothara (Đorđe Kukuljica) koji je društvu zanimljiviji zbog toga što se vratio s druge strane (umro je u dobi od 64 godine), pa očekuju da ih može informirati o smrti i onome što joj slijedi.
  
  No, od njega mogu čuti tek mudrosti poput „Djeca tako brzo rastu kao da se žure umrijeti“ koje ponekad mogu nasmijati, a ponekad pretjerati u pretencioznosti, ali ne donose nikakav ozbiljniji pomak u uspostavljenoj dramskoj situaciji niti joj pridaju neku dublju metafizičku težinu, kao što i komet koji sudionici ugledaju na početku predstave i žure da bi izrekli svoje želje koje bi se tom prigodom trebale ostvariti predstavlja tek površno i neosmišljeno podsjećanje na fascinantnu Melankoliju (2011) Larsa Von Triera.
  
  Pravi dramski pomak događa se tek onda kada nakon otkrivanja svih (uglavnom preljubničkih) potisnutih tajni svih sudionika zabave i Elisabeth otkriva da je na dan svadbe prevarila Arthura s njegovim najboljim prijateljem, što znači da je i ona tog najsretnijeg dana bila daleko od sreće kakvu sada želi obnoviti na laži. To ujedno znači da je autorica publiku prevarila i da su i njezina razmatranja problema sreće, sjećanja ili zagrobnog života varka koja ne znači ništa, pa se druga polovina ovog nesretnog Kometa pretvara u ne baš inventivnu varijaciju već toliko puta viđene kritike licemjernog građanskog morala. Predstavu od pada u posvemašnju dosadu spašava sjajan glumački ansambl kojeg su članovi zahvaljujući velikom interpretarskom umijeću i bogatstvu svojih različitih scenskih osobnosti uspjeli oživjeti papirnate likove Justine del Corte, a treba cijeniti i značajan redateljski doprinos Aide Bukvić koja je uspjelim mizanscenskim rješenjima i preciznom kontrolom ritma uspjela dati Kometu izgled ozbiljne predstave. Međutim ostaje žaljenje što ti respektabilni kreativni napori nisu bili utemeljeni na nekom smislenijem tekstu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. travnja 2017.
  
  Justine del Corte
  Komet
  redateljica Aida Bukvić
  premijera 10. ožujka 2017.
  prevoditelj Dubravko Torjanac, dramaturginja Marijana Fumić, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Mirjana Zagorec, autor glazbe Christian Kanazir, scenski pokret Blaženka Kovač Carić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, jezična savjetnica Đurđa Škavić, autor fotografija Nina Đurđević, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Snježana Majdak, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Nataša Janjić (Elisabeth, zaručnica), Amar Bukvić (Arthur, zaručnik i transplatacijski kirurg), Antonija Stanišić Šperanda (Vera, Elisabethina sestra), Živko Anočić (Nick, Verin životni suputnik s bebom na trbuhu), Nela Kocsis (Anna, filmska glumica), Bojana Gregorić Vejzović (Greta, kazališna glumica), Anja Đurinović (Isabel, Gretina kći), Ksenija Pajić (Nane, poduzetnica), Franjo Dijak (Gregor, vratio se iz Bangladeša), Ivana Roščić / Ivana Bolanča (Dagmar, voditeljica staračkog doma i Gregorova prijateljica), Đorđe Kukuljica (Lothar, koji je umro sa 64 godine)

Piše: