Ideali vremena

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Zagreb: Darko Domitrović – Miro Gavran, Byron, dir. Dinko Appelt, red. Ivana Čoh

• 
  
  Mjuzikl Byron, autora Darka Domitrovića i Mire Gavrana, koji u žanrovskom okružju predstavlja osobnost i epizode o tom engleskom romantičarskom pjesniku, plemiću i pustolovu, premijerno je izveden u Zagrebačkog gradskom kazalištu Komedija, u režiji Ivane Čoh i uz dirigentsko vodstvo Dinka Appelta. Romantičarsko književno i poetsko usmjerenje lorda Byrona, bio je ujedno i njegov životni stil, Byron je, možda i najviše od svih romantičarskih književnih klasika, živio kroz svoje likove i tematske odrednice svojih djela, provodeći tako dosljedno romantičarsku koncepciju umjetničkog i, uopće, refleksivnog života. Gavran i Domitrović takvog Byrona, svakako kompleksnu osobu, ali i arhetipsko utjelovljenje ideala jednog umjetničkog pokreta i razdoblja, mnogo više motiviranog nego koordiniranog, smještavaju u žanrovski kontekst i podvrgavaju znalačkom tretmanu izražajnim sredstvima mjuzikla. Pritom, biraju Byronovo venecijansko razdoblje (ili bi ga, što zbog kratkoće njegova života što zbog nemirnosti koji ga je karakterizirao, bilo bolje nazvati epizodom), kontekstualizirajući ga historiografski i povijesno-umjetnički, ali i autorskom imaginacijom u duhu nesretnih ljubavnih priča, komedijskih zapleta i svih drugih peripetija koje prate mjuzikl očito usmjeren na zabavljanje publike bijegom od svakodnevice i ulaskom u svijet Byronovih suvremenika, upotpunjen kreacijama koje dopuštaju ostvarenje autorskih zamisli.
  
  Venecija, nakon protjerivanja Napoleona i restauracije, potpada pod vlast Austrije, zapravo Habsburšku okupaciju, suočenu sa znatnim otporom domaćih boraca za različite revolucionarne ideale, kojima se, u duhu svojih životnih ideja lutanja i pustolovina, ali i borbe za iste ideale, pridružuje i Byron, koji se nastanjuje u Veneciji i stječe status određene vrste, danas bismo mogli misliti, slavne osobe, dijelom zbog omiljenosti njegove poezije, dijelom zbog njegova lika i mnogobrojnih, uvelike ljubavnih avantura kroz koje prolazi. Jedna takva, i to ona u kojoj se s druge strane nalaze dvije sestre tek pristiglog austrijskog generala, čiji je zadatak voditi okupacijske trupe i suzbijati revolucionarna zbivanja, libretom se stavlja u središte ovog mjuzikla. Njoj je pridodano sve potrebno za dobro skrojenu i dopadljivu priču koja će zabaviti publiku i odvesti je u vrijeme i prostor romantičarskih, a uvelike i romantičnih, na način popularnih ljubavnih priča i zgoda iz nepretencioznih djela ovog usmjerena. Od prerušavanja, zabuna, šeprtljavih redarstvenika i idealističkih, dovitljivih revolucionara, zabava, pronicljivih i mudrih slugu koji čuvaju svoje gospodare, u okruženju plesa, pjevanja, bogate i dekorativne scenografije, sve se to susreće u mjuziklu Byron i tako pokazuje odlično baratanje karakteristikama žanra te razmišljanje o očekivanjima publike od predstava poput ove.
  
  No, mjuzikl se ipak, pokazao ostvarenjem koje u prvi plan ne postavlja spektakl, već pjevačke i glumačke sposobnosti te kazalište u njegovom tradicionalnijem okviru, opravdavajući tako i pokazujući kako ne pretendira nastupima u golemim prostorima i zanemarivanju glazbenog i dramskog, kao dviju komponenti koje obilježavaju mjuzikl, što je često slučaj sa različitim spektaklima glazbeno-pjevačkog tipa, koji se mogu vidjeti u velikim, uglavnom nekazališnim prostorima i pretendiraju osvajati velik broj publike ne svojom kvalitetom, nego blistavim obilježjima spektakla. Ovaj mjuzikl, kako ga postavlja Ivana Čoh i njezin autorski tim, svakako su konvencionalniji u svom pristupu žanru, no upravo to ih čini pogodnim prostorom za isticanje kvaliteta koje mjuzikl čine specifičnim, nasuprot spektaklima. U tome pomaže i završni postupak libreta, u kojem rasplet ne slijedi konvenciju uspostavljanja pobjede dobrih nad zlima, ili uopće karakterizacije dobrih i zlih na jasnoj liniji razgraničenja.
  
  To je ponajviše vidljivo upravo u naslovnom liku lorda Byrona, koji nikako nije karakteriziran jednoliko, nego u sebi ujedinjuje kako ideale svoga vremena u umjetnosti, ali i, rekli bismo suvremenim rječnikom, društvenom angažmanu, ali i odnos prema ženama kao nečem prolaznom, pa čak i ako su one, u slučaju generalove mlađe kćeri Marie, iskrene prema njemu. Prepoznavanje te komponente, koje treba zahvaliti libretu Mire Gavrana, uz fokus mjuzikla na kazališno, a ne spektakularno u njemu, čini Byrona djelom koje sagledava mjuzikl kao cjelovito umjetničko djelo, pogodno i za nešto više od, isključivo, zabavljanja publike, potvrđujući tako aktualnost ovog žanra. Naravno, i u Byronu je mnogo replika izgubljeno u fraziranju, usiljenom ponavljanju, ima trenutaka koji su tu očito zbog vizualne atraktivnosti, a ne dramske opravdanosti, pojavljuju se i poneke povijesne netočnosti zbog boljeg tijeka radnje, no sve su to nezaobilazni elementi mjuzikla, koji zajedno s prethodnim naglascima tvore djelo koje opravdava i potvrđuje žanr ne prelazeći ga, ali ni ne podvrgavajući nekazališnoj logici.
  
  Darko Domitrović kreirao je dovitljivu glazbu, pogotovo uspješnu u glavnoj temi lorda Byrona, ponavljanoj i variranoj tijekom mjuzikla, koja je zadovoljila sve potrebe svoje funkcije, od prepoznatljivosti i pamtljivosti, preko glazbene izazovnosti, do slikanja mnogostrukih crta karaktera Byronova lika kako ga postavlja Gavran. U mnogobrojnom ansamblu predstave, no ne i prevelikom, nalazi se galerija likova od kojih uglavnom, svaki dobiva svoje mjesto i značaj u tijekom radnje te se ne stvaraju nove osobe zbog dekorativnosti. Priliku za najrazgranatiju izgradnju uloga dobili su Đani Stipaničev kao Byron (u alternaciji s Draženom Bratulićem) te Danijela Pintarić (u alternaciji s Renatom Sabljak) kao Maria, koji su se potvrdili kao dobri interpreti, koji vladaju zahtjevima žanra i svoj, pjevačko glumačkog faha. Uz njih, dobre, no, što zbog pjevačkih zahtjeva što zbog pozicije u libretu nešto slabije, no ipak zaokružene uloge dali su i Ervin Baučić (Generale, u izmjeni s Adalbertom Turnerom), Sandra Bagarić (starija sestra Brigitte, u izmjeni s Vlatkom Burić Dujmović) te Ronald Žlabur kao Fletcher (alternacija Dražen Čuček) i Mila Elegović kao Lucretia (alternacija Jasna Bilušić). Zaključno, Byron je mjuzikl koji poštuje i ostvaruje sva pravila žanra, ne prelazeći ih, zbog čega će sigurno imati publiku privučenu dobrim libretom i pjevačkim izvedbama.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2017.
  

Piše: