Snaga neizrečenog

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Federico García Lorca, Krvavi svatovi, red. Damir Zlatar Frey

• 
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 10. ožujka 2017. godine premijerno je izvedena koreodrama Krvavi svatovi, nastala prema tragediji Federica Garcíje Lorce Krvava svadba. Riječ je o rekonstrukciji iznimno zapažene i uspješne predstave koju je Damir Zlatar Frey prvotno postavio u tršćanskom Stalnom slovenskom gledališču 2000. godine te potom riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca 2004. godine. Režiju, scenografiju, kostimografiju i koreografiju potpisuje Damir Zlatar Frey uz asistenticu Petru Bernardu Blašković, glazbu Hrvoje Crnić Boxer, a oblikovanje svjetla Raffaele Cavarra.
  
  Sama radnja bavi se međuljudskim odnosima, ljubavnim vezama, generacijskim sukobima i ustaljenim tradicijama koje razaraju živote. Zaručnik (Aleksandar Bogdanović) se treba oženiti sa Zaručnicom (Ivana Soldo Čabraja), međutim ubrzo se saznaje kako je Zaručnica u mladosti bila u vezi s Leonardom (Vladimir Tintor) koji je pripadnik obitelji s kojom je Zaručnikova obitelj u krvavoj osveti i zbog koje su preminuli Zaručnikov brat (Aljoša Čepl) i otac (Davor Panić). Isprva to ne predstavlja problem, ali kako se radnja raspliće postaje sve jasnije da se radi o neželjenom i dogovorenom braku te da Leonardo i Zaručnica još uvijek gaje snažne osjećaje, što kulminira kada na samoj svadbi Zaručnica bježi s Leonardom. Izdaja ponovo pokreće koncept krvave osvete koja kulminira u dvoboju na smrt Zaručnika i Leonarda, u kojem obojica stradavaju.
  
  Damir Zlatar Frey odradio je izvrstan posao transponirajući dramski tekst u energijom i emocijama nabijeni scenski pokret bez ijedne riječi. I upravo time je ostvario dobitnu kombinaciju. Snaga emocija koja se na sceni manifestirala kroz mimiku, gestu i fizičko djelovanje ostavila je dojam višestruke emotivne potencije. Scenske slike su bez riječi odašiljale svu silinu emocija manifestiranih kroz trk, bolne grčeve, senzualnost, ali i trenutke mrtvačke tišine i pukih pogleda nabijenih psihološkom energijom koju su glumci prebacivali jedni na druge i publiku. Frey u izvedbi kreće in medias res, otvarajući predstavu scenom svadbe u kojoj u jednostavnoj slici (trinaest likova sjedi za stolom u liniji pred publikom) govori više od tisuću riječi. Poigravajući se biblijskim motivom Posljednje večere (lome kruh među sobom), aludirajući na posljedice i neizbježnost usuda (Majka se slama kad joj za stolom dodaju nož – simbol krvave osvete) te prikazujući Majčinog supruga i sina s bijelo obojanim licima, u bijelim rukavicama i čarapama koji ne sudjeluju u dijeljenju kruha jer su preminuli, Frey je znalački istovremeno počeo i završio priču u najsnažnijoj slici u predstavi.
  
  Naglašenu razliku od dramskog teksta čini i lik Lune/Smrti (Petra Blašković) koju je Frey spojio u jedan lik kombinirajući simbole nesvjesnog, promjenjivog, straha i instinkata u liku žene odjevene u stilu dvadesetih u svjetlucavo srebrnoj haljini sa stamenim izgledom smrti koja je dostojanstvena, dominantna i nemilosrdna s dugim crnim noktima i muštiklom. Lik Lune/Smrti je i jedini lik koji ima pjevne dijelove koji se razlikuju od cjelokupne glazbene podloge zbog razumijevanja i prenošenja poruke te ponovnog poigravanja s Lorcinim motivima, te se tako i u vizualnoj i glazbenoj sferi razlikuje od realističnosti ostalih aktera. Simboličan, snažan i efektan je i kraj izvedbe u kojem na scenu pada stotine naranči (čest Lorcin motiv), kojim se Frey simbolistički poigrao aludirajući na plodnost, zrelost, prolaznost i kružnost vremena, a ostvario je i zanimljiv zvučni efekt – naime lažne naranče proizvode iznimno zanimljiv i nesvakidašnji zvuk (nešto poput zvuka kastanjeta) dok se kotrljaju po sceni, i prekrasnu i snažnu umjetničku sliku. Jedina zamjerka je scena dvoboja Leonarda i Zaručnika koja se kontinuirano gradi, priprema i vodi vrhuncu u kojem bi trebala eksplodirati, a dobijemo slow motion koji potpuno umrtvi tempo i prekine tijek radnje, a još uz to i nije odrađen vrlo precizno i uvjerljivo u pokretu.
  
  Cjelokupni dojam i uspješnost koncepta upotpunjuje i ingeniozna glazba Hrvoja Crnića Boxera za koju je osvojio dva Porina za kazališnu glazbu i u kojoj je kombinirao etnoelemente sa suvremenim glazbenim izričajem. Rezultat je stvaranje začudne atmosfere i pojačavanje emotivnih događanja teško opisivih riječima; to jednostavno morate vidjeti i čuti kako bi osjetili. Jednako tako funkcionira i scenografija u kojoj se izmjenjuju nadrealistični citati Lorcinog vremena – poput satova preuzetih iz Dalijeve slike Upornost pamćenja, biciklista s vjenčićima i razlomljenih pročelja kuća koja se otvaraju i zatvaraju, otkrivajući i skrivajući i aludirajući sveukupno na snažnu Lorcinu poruku: „Ti misliš da vrijeme liječi i da zidovi kriju, ali to nije tako.“
  
  Freyeva koreodrama predstavlja potpuno novi koncept za osječki ansambl, koji se snašao i više nego odlično. Stvoriti psihologizaciju likova, reći sve što treba bez ijedne riječi i prenijeti to uvjerljivo na partnera i publiku nevjerojatno je težak zadatak, a kada se tomu doda i kontinuirana visoka brzina tempa, stalne slike progona i zadržavanje fizički zahtjevnih pozicija u prostoru, koncentracija i psihofizička spremnost je na velikoj kušnji. Svaki član ansambla dao je obol izvedbi, ali ponajviše su se istaknuli Rada Mrkšić u ulozi zaručnikove Majke – koja mimikom tiho pati ili okamenjenim izrazom predstavlja sve ono tradicijsko i okamenjeno, Ivana Soldo Čabraja i Mateja Grabić koje su inspirativno izvele svoje dionice minuciozno gradeći mimičke nijanse i unutarnja previranja, Petra Bernarda Blašković koja dominira scenom energijom koja izbija iz njezine šutnje te Vladimir Tintor koji je pokretom izrazio sav eros nabijen u liku temperamentnog ljubavnika.
  
  Nova premijera HNK-a u Osijeku potpuno je drukčija predstava od onih na koje je osječka publika navikla, ali je istovremeno potpuno jednaka onome što osječka publika dobro zna, a to je da osječki HNK hoće i može. Krvavi svatovi iznimno je uspjela predstava koja plijeni pozornost vizualnošću, glazbom i silinom emocije koju ansambl bez riječi prenosi na publiku, istovremeno se poigravajući s Lorcinim dramskim motivima i šaljući poruku o snazi neizrečenog, pokazujući u nekom dubljem smislu kako ne treba puno pričati da bi dokazao svoju kvalitetu, nego to jednostavno pokazati svojim djelima kao što je HNK Osijek ovom izvedbom i pokazao.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 5. travnja 2017.
  
  Federico García Lorca
  Krvavi svatovi
  redatelj Damir Zlatar Frey
  premijera 10. ožujka 2017.
  scenograf, kostimograf i koreograf Damir Zlatar Frey, autor glazbe Hrvoje Crnić Boxer, oblikovatelj svjetla Raffaele Cavarra, asistentica redatelja: Petra Bernarda Blašković, inspicijent Eduard Srčnik
  izvode: Radoslava Mrkšić (Majka), Ivana Soldo Čabraja (Zaručnica), Aleksandar Bogdanović (Zaručnik), Vladimir Tintor (Leonardo), Matea Grabić (Leonardova žena), Jasna Odorčić (Punica), Davor Panić (Otac), Aljoša Čepl (Sin), Ivan Ćaćić (Čovjek koji plače), Petra B. Blašković (Luna), Antonija Pintarić (Susjeda), Dina Vojnović (Služavka), Matija Kačan (Samael), Mario Rade (Belial), Sara Epifany Erceg, Vanja Dušić, Mislav Šimić, Tena Milić Ljubić, Anna Jurković, Matea Bublić, Stipe Gugić, Gordan Marijanović, Antonio Jakupčević, Zrinka Stilinović (Svjetina)
  glazbu izvode: Aleksandra Ptičar (vokal (Luna, Uspavanka)), Stjepan Večković (gajde (Potjera, Bodas)), Boris Harfman (tamburin (Luna, Potjera, Toke)), Mojmir Novaković (vokal (Budi se nevjesto)), Hrvoje Crnić Boxer (klavijature, udaraljke, gitare, vokali), Zbor HNK u Osijeku (svatovi (Budi se nevjesto))

Piše: