Glačalo i puška

Gala teatar, Zagreb: Franca Rame i Dario Fo, Samo jedna žena, red. Đuro Roić

• 
  
  Samo jedna žena, monodrama Matije Prskalo prema tekstu Darija Foa i u adaptaciji i režiji Đure Roića te produkciji Gala teatra, predstava je o svakodnevici na granici raspada. Svakodnevica (samo) jedne žene, kućanice zaključane u stanu s djeverom invalidom i djetetom, a u razgovoru preko prozora sa susjednom, slučajnom i jedinom mogućom sugovornicom, prodire kao monolog o stanju nemoći, o životu koji vrvi komplikacijama svake vrste, pretvarajući se u konačnici, u gorku karikaturu na rubu apsurda. Život koji vrvi voajerima, muževim sumnjivim poslovima, mlađim ljubavnicima, lažnim prikazivanjem sreće u bogatstvu kućanskih aparata i glazbenih uređaja na kojima trešti glazba dok Maria, samo jedna žena, glača i provodi dane zatvorena u kući, otkriva se motiviran tek jednostavnim, zapravo bezazlenim poticanjem na komunikaciju od (na sceni nepostojeće, a u publici pomalo neuvjerljivo, ali nužno utjelovljene) susjede i tako pokreće niz priča o događajima, a kasnije i događaja.
  
  Tijekom tog niza, u kojem se izravno ili manje izravno, pojavljuje skicirana galerija likova iz života protagonistice, ona se prikazuje prvo suzdržano, a kasnije sve otvorenije prikazujući svoje životne odnose kao niz komičnih, karikaturalnih, rasapnih momenata, kakvima se može smijati i doživljavati ih kao pomaknut pogled životne, stvarnosne komedije na prilike jedne kućanice, istovremeno ostavljajući dovoljno poticaja za promatranje Marije i kao žene zatvorene u odnosima kojima je malo pridonijela, ali zapravo ih trpi, proživljavajući tako niz apsurda iz kojih se ne može izvući.
  
  Upravo ta sinteza pogleda, prigušena gorčina objedinjena u niz karikaturalnih komediografskih poteza, karakterizira Samo jednu ženu kao integralni dio opisa svog autora, pogotovo smještavajući je u kontekst nastanka teksta, u suradnji s vlastitom obitelji (suprugom i sinom) i nekoj vrsti (auto)karikature. Maria sebe istovremeno sažalijeva i ismijava, dovodi se do karikature i apsurda i iz njega pokušava izaći, stvarajući tako životan, punokrvan portret identifikacije autora, ali i publike. Identifikacije koju nije lako ostvariti bez otpora, zbog čega predstava nudi mogućnost svakodobnog bijega u smijeh karikaturi, ostajući u spektru zabave, uz tek poneke – sitne i neznatne, ali postojane poticaje propitivanju. Ta i takva komedija koja omogućava izbor publici da bude i nešto drugo, odnosno propitivanje životnih apsurda kroz identifikaciju s onim jedne žene, ostvaruje se tako u konačnici kao još jedna zanatski dobro ugođena komedija osobnosti.
  
  Matija Prskalo, kao iskusna interpretatorica tog i takvog sloga, svoju izvedbu gradi zanatski. Bez mnogo viška, bez mnogo manjka, dovoljno ritmizirano da ne bude dosadno ili statično, dovoljno proživljeno da omogući identifikaciju onim rijetkima koji žele prepoznati i doživjeti i taj sloj u predlošku, ali bez potrebe da oblikuje neku dodanu vrijednost, neko izdvajanje portreta Marije iz galerije sličnih likova u različitim komediografskim rješenjima. Pritom, neki trenuci – od početnog razgovora s nepostojećim susjedom negdje u publici, koji je nužan no ne i do kraja motiviran, do trenutaka u kojima prepričavanje događaja i situacija postane događanje (primjerice, u dolasku ljubavnika na vrata stana i nizu nesporazuma te apsurdnih poteza koje uzrokuje), ostaju oblikovani (pre)jednostavno, gotovo neuvjerljivim rješenjima upotrebe crnih paravana iza kojih bi se trebali nalaziti sudionici događaja.
  
  No, i takvi se trenuci prekrivaju očitom uigranošću i dinamiziranom sveprisutnošću Matije Prskalo, čime su temeljne postavke monodrame u komediji karikature i apsurda, kakva je Samo jedna žena, ostvarene. Upravo ostvarivanje, a ne želja za kreiranjem nečeg značajnijeg od toga, ostavljaju predstavu u domeni i prostorima mnogobrojnih zanatskih ostvarenja, dobro postavljenih i složenih komedija za zabavljanje karikaturalnim prikazima svakodnevice, ostavljajući publici (ako to baš želi) dovoljno poticaja za nešto neugodniju identifikaciju, prvenstveno zahvaljujući prepoznatljivim karakteristikama Foova teksta, ovdje mnogo više ostvarivanog i postavljanog, nego promišljanog i kreiranog.
  
  Ali i tako Samo jedna žena pokazala je kako njezina izvođačica i suatorica potpuno vlada specifičnim zahtjevima monodrame, istovremeno uspijevajući komunicirati s publikom i zabavljati je, zbog čega će (kao i zbog relativno jednostavnih produkcijskih uvjeta) predstava sigurno imati mogućnosti doprijeti do šireg kruga publike.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. travnja 2017.
  
  Franca Rame i Dario Fo
  Samo jedna žena
  redatelj Đuro Roić
  premijera 3. ožujka 2017.
  prijevod Đuro Roić, glazba Nenad Brkić
  izvodi: Matija Prskalo

Piše: