Nedostatak erotičnosti

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Antun Šoljan, Romanca o tri ljubavi, red. Boris Svrtan

• 
  
  Antun Šoljan je kao dramatičar u prvi plan izbio 1967. kada su u slavnom razdoblju Teatra &TD pod ravnanjem Vjerana Zuppe u režiji Vladimira Gerića prikazani Brdo i Galilejevo uzašašće, a dvije godine kasnije i Dioklecijanova palača. Ti su se komadi na nov, zanimljiv i kompleksan način bavili slobodom pojedinca i položajem umjetnosti u autokratskom društvu s radnjom koja je bila smještena u raznim vremenima i na različitim mjestima, a aludirala na društvene prilike, moć vojske i način vladanja u tadašnjoj Jugoslaviji, iako su mnogi njihovi značenjski slojevi još uvijek aktualni. Međutim danas se mnogo češće igra Romanca o tri ljubavi koja fascinira Šoljanovim izvanrednim umijećem korištenja jezika i virtuoznim poigravanjem elementima književne i teatarske tradicije od trubadurske lirike preko Boccaccia i Shakespearea do Baudelairea, kao i od commedije dell'arte do Molièrea i Goldonija. Šoljan je tu ostvario lepršavu suvremenu igru koja pruža mogućnost za vrhunske glumačke domete i izniman kazališni doživljaj koji preko zabave nudi i dublji smisao. Zbog toga je tjedan dana nakon Zagreba isti komad imao premijeru i na Sceni 55 splitskog HNK-a.
  
  Redatelj Gavelline predstave Boris Svrtan je i 2010. režirao Romancu o tri ljubavi u koprodukciji Akademije dramskih umjetnosti i KNAP-a, pruživši svojim studentima mogućnost da se okušaju u efektnim, ali i vrlo zahtjevnim ulogama i da potom svoj talent pokažu široj kazališnoj publici. I kao ravnatelj Gavelle Svrtan pokazuje hvalevrijednu sklonost da otvori vrata tog teatra mladim kazalištarcima kao što je to pokazala i smotra Krležine noći u siječnju, a i ova predstava u kojoj je Svrtan uloge dodijelio mladim glumcima koji tumače sve četiri uloge romance koja se zbiva u srednjem vijeku, a često prelazi u farsu i burlesku, dobrim dijelom zahvaljujući Šoljanovim stihovima koji pokazuju piščevo uživanje u poigravanju jezikom i citatima ili parafrazama poznatih autora. To i glumcima pruža mogućnost uživanja u interpretaciji i stvaranje iznimnih uloga, ali zato zahtijeva iznimnu koncentraciju i preciznost u uspostavljanju odnosa između Gospe koju je suprug otišavši u Križarski rat obdario pojasom nevinosti, njezine prpošne Službenice i Kapelana koji bi se trebao brinuti za red u dvorcu u zabiti, što ga svojim dolaskom narušava Vitez koji ne misli u rat, a smisao života nalazi u putovanju. Međutim dvije ga mlade žene zaustavljaju svojom naklonošću i potrebom za ljubavlju i seksom. Šoljan na tome gradi jezično i teatarski atraktivnu tragikomediju u kojoj ljudski osjećaji i nagoni razbijaju društvene norme.
  
  Martina Čvek u tom smjeru kreće iz zabavne burleske o nevoljama Gospe s predimenzioniranim pojasom nevinosti (Marita Ćopo inventivno kombinira elemente povijesnih kostima s ponekim grotesknim detaljem), a potom uspješno balansira na granici između komike potisnutih želja i dramatičnih, a često i farsičnih pokušaja da ne prekrši društvene konvencije svog vremena nastojeći sklonost prema Vitezu zadržati u okvirima isključivo platonske ljubavi. Tena Nemet Brankov kao Službenica s mnogo šarma i duhovitosti iskazuje kako joj je tjelesna ljubav mnogo važnija od duhovne. Problem je međutim da gledatelj ne osjeća njihovu međusobnu privlačnost s Vitezom. Čini se da je njegov tumač Igor Kovač bio više koncentriran na korektno sviranje gitare i uvjerljivost mladog lutalice koji želi (ali ne uspijeva) izbjeći svaku vezanost. Zbog toga mu je patila suigra s partnericama, a nedostatku erotičnosti koja je bitan čimbenik privlačnosti Šoljanove Romance o tri ljubavi pridonio je i Nikola Baće kojeg je Kapelan bliži rigidnom i licemjernom duhovniku nego (kako ovaj komad traži) bar u primislima bokačovskom svećeniku.
  
  Čini se da je redatelj Boris Svrtan bio prije svega usredotočen na to da mu glumci što prirodnije i u razgovornom tonu izgovore Šoljanove stihove i pritom od tipskih likova kreiraju kompleksnije osobe (što im je dobrim dijelom pošlo za rukom) nego na njihove međusobne odnose koji su ipak srž ovog komada. Po svemu izgleda da Svrtan i pored novih ideja koje je donio kao ravnatelj Gavelle ipak nije sklon da se tom poslu u potpunosti posveti, bojeći se vjerojatno da će zbog toga trpjeti njegovi ostali angažmani – od poučavanja umjetnosti glume do režije (a u ovoj predstavi i scenografije i glazbe). Ta podijeljenost ipak mu ne omogućuje, iako je zato po svoj prilici sposoban, vrhunske rezultate niti na jednom od tih područja, pa mu je, čini mi se, u posljednje vrijeme najveći domet uloga u predstavi Teatromana i Kerempuha Muškarci.hr što je dobro za njega kao glumca, ali ne i za ravnatelja Gavelle.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2017.
  
  Antun Šoljan
  Romanca o tri ljubavi
  redatelj Boris Svrtan
  premijera 16. veljače 2017.
  scenograf i autor glazbe Boris Svrtan, kostimografkinja Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, asistentica redatelja Hana Zrnčić Dim, asistentica scenografa Barbara Borčić, klavir Ivan Colarić, gitara Igor Kovač, autor fotografija Frane Pamić, inspicijentica Ana Dulčić
  izvode: Igor Kovač (Vitez), Martina Čvek (Gospa), Tena Nemet Brankov (Službenica), Nikola Baće (Kapelan)

Piše: