Promjenjivi rezultat
Teatar &TD, Zagreb: Anica Tomić / Jelena Kovačić, Magic Evening, red. Anica Tomić
-
Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić svoj su novi autorski projekt, kontekstualiziran u prijateljskoj večeri dva para u ambijentu stana jednog od njih, također ambijentalno naslovljen Magic Evening, praizvele u zagrebačkom Teatru &TD 2. veljače. Situacija u kojoj će se dogoditi ta magična večer, okvirno je jednostavna i poznata. Dvoje mladih ljudi, pisac i njegova supruga, kemičarka na duljem bolovanju, proveli bi večer što je moguće više magično, odnosno u nekoj vrsti zabave i opuštanja. Nameću se, i time predstava i počinje, logični i očiti izbori – kazalište, koncert, večera s prijateljima? I upravo ovo zadnje, dolazak dvoje prijatelja, starije, nedavno razvedene, žene i mlađeg muškarca, njezinog novog partnera, čini im se kao dovoljno dobar i zanimljiv izbor. Tako oni dolaze, a sve što se događa dalje, postaje koloplet razgovora, prvo bezazlenih, a kasnije sve više otkrivajućih te isto takvih postupaka, koji dovode do ogoljenja kaosa i rasapa, u kojem zapravo žive naočigled strukturirani i sređeni likovi. A samo su željeli provesti večer u opuštanju i razonodi. Na kraju je provode u vlastitom ogoljavanju, pred samima sobom i drugima, izbacivanju i proživljavanju vlastitih strahova i drugih, tako brižno potiskivanih, strana osobnosti.
I takva, ova predstava, u smislu motivskih poticaja i tematskih odrednica, nije ništa novo. Društvena hipokrizija i naličja, brižno skrivana, a jednom kada, često spletom banalnih okolnosti budu otkrivena, redovito razornih posljedica, umjetnička su preokupacija još od, spomenimo samo neke, umjetničkih pravaca ekspresionizma i egzistencijalizma (i inih izama), a društvenim se promjenama u 20. stoljeću nisu mogli osim afirmirati i nametati kao aktualne, a pomalo već i, s obzirom na društvene odnose i mnogobrojne osobe čije su se priče pronalazile u takvom kontekstu i zato bile poticajne za umjetničko i ino promišljanje i osmišljavanje (od sasvim suvremenih umjetničkih poticaja ovim i ovakvim predstavama, aktualnima i u našim kazalištima može se izdvojiti, recimo, Yasmina Reza).
Anica Tomić i Jelena Kovačić u ovom svom radu idu tim putem i kreću se u prostorima tih i takvih promišljanja, čime su, barem na toj razini, pokazale očitu umjetničku potrebu za razmatranjem i društvenu aktualnost u promišljanju tih tema. Jer one su, a to je vidljivo tijekom izvedbe, i publici i izvođačima bliske, pogodne za identifikaciju, jednako onu u igranju kao i onu u publici. Očito, ove i takve teme okupirat će, bez roka trajanja, kazališne i ine umjetničke stvaraoce, a i društveni kontekst u kojem djeluju davat će im poticaje za takvo što. Međutim, odgovor na te poticaje, dakle realizacija ove predstave, pokazala se nešto drugačijim i zahtjevnijim zadatkom, promjenjiva rezultata.
Sam početak, svojevrstan uvod u kojem se domaćinski par odlučuje, između izbora za provođenjem večeri odabrati posjet prijatelja, oblikuje se zanimljivo. Naime, niz montiranih prizora, odvojenih nepravilnim, dobro tempiranim i sugestivnim uključivanjem i isključivanjem rasvjete, pokazuje i početno prokazuje, sa svim posljedicama tog, građanski sređenog, a emocionalno i psihički upitnog, stanja u kojem se nalaze. U scenografiji tipičnog stana, kakva bi se i očekivala, oni spremaju, hodaju stanom, pokušavaju raditi i pisati, slušaju Vivaldija i bave se ostalim aktivnostima u provođenju onoga što bi se moglo nazvati nestrukturiranim slobodnim vremenom. I pritom brbljaju, ali ne razgovaraju, što je predočeno zanimljivim i u realizaciji uspjelim postupkom nerazgovjetnog izgovaranja bujice riječi u replikama glumaca. Tu i tamo, nakon još jedne montirane promjene prizora, pojavi se, u artikuliranom dijelu replike, naznaka pokojeg od problema, no on brzo nestaje.
Tako dobivamo izlomljeni portret njihove tipičnosti, režijskim postupcima intrigantno proveden u nekoliko skica, uz početno otvaranje i naznačivanje problema, strahova i nerazumijevanja koje će uslijediti. No, nakon dolaska drugog, pozvanog para, situacija još tek kratko ostaje tipično sređena, u čemu se koriste ista izražajna sredstva i postupci u brbljanju i proučavanju namještaja, glazbe ili večeri. Ubrzo, polako i puzajuće u razvoju, ali snažno u trenutku, dolazi do raspada, pojačanog periodičnim kucanjem nepoznatog nekog na vrata, na početku shvaćenog kao loše šale, a kasnije sve više i više pojave koja izaziva paranoju.
Istovremeno, u prikazu takvih strahova i stvarnosti osobnosti likova, lišene građanskih maski i paravana, redateljski postupci i glumački registri oblikovanja kojima se takav razvoj želi prikazati, umnažaju se i usložnjavaju. Tako se viče, razbacuje stvari, stišava i mijenja glazba, jede naglašeno halapljivo ili postupa s drugima neobjašnjivo grubo, u jednom se prizoru skida i odjeća, a pritom brbljanja nestaje te su replike svedene na iskazivanje stvarnih strahova, nerazumijevanja i svega onoga potiskivanog u likovima i između njih. Svi ti postupci, kojima je očito cilj prikazati rasap društvenih konvencija pod utjecajem provale onog potiskivanog i skrivenog u (auto)konfliktnim osobnostima likova na sceni, redaju se gotovo frenetičnom brzinom, sintetiziraju fizičko kazalište, koreografske sekvence, ekspresionistički izraz, apsurd i ine poticaje u postupcima, što dovodi do posvemašnjeg rasula na sceni.
Bilo to rasulo namjerno ili ne, ono je ujedno i glavni, strukturni problem predstave. U okruženju velike količine različitih postupaka redatelja, koje glumci trebaju oblikovati na sceni, glumački i gledateljski fokus postupno se odmiču od problema, od naličja osobnosti koje bi predstava trebala prikazivati te postaju igranje, odnosno gledanje, brze izmjene slika u kojima se redaju različiti, uglavnom individualno kreativni i na poticajima različitih estetika izgrađeni, postupci. I tako, čini se, u beskraj, sve dok se rješenje ne pronađe u jednostavnom, gotovo naivnom postupku: gostujući par izlazi i pojavljuje se ponovno, u srdačnom početku srdačnoga posjeta, uspostavljajući tako prividnu građansku ravnotežu i omogućujući da ciklus krene iznova. Gledatelju ostaje pokušaj praćenja i, na kraju, sabiranja tih mnogobrojnih postupaka, zagušujućih u tempu, i to zagušujućih ne samo brojnošću, nego i prekrivanjem fokusa s tematskih odrednica predstave.
Kao da su se putem, u glumačkom trudu u oblikovanju brojnih zadataka koji su pred njih stavljeni, izgubila mogućnost da prikažu ono što bi tim postupcima trebali artikulirati. Magic Evening tako, u svom pretežitom dijelu, postaje zanimljiv oblik vlastite negacije, gdje se tematske odrednice predstave, koje bi trebale ukazivati i polemizirati s kaosom i rasapom osobnosti likova na sceni, prekrivaju rasapom i velikim brojem postupaka koji bi ih trebali izražavati. Pomalo paradoksalno, najbolji dio predstave tako ostaje onaj početni, prije dolaska gostiju, u kojem se problemi još artikuliraju, iako zatomljeno, ali ipak uvjerljivo, onako potisnuto i vrlo dvolično, kako to građanskoj sredini odgovara, dok se ostatak predstave, zbog prezasićenosti, u toj artikulaciji pomalo izgubio.
Glumački ansambl, a čine ga Nataša Kopeč i Marko Makovičić kao domaćini te Ivana Krizmanić i Marko Petrić kao gosti, snašao se, u ovako postavljenoj predstavi, raznoliko. Tako su Marko Makovićić i Ivana Krizmanić kreirali mirnije, relativno staloženije uloge, doku su Nataša Kopeč i Marko Petrić nešto snažniji u pokretu, no i to je variralo, s obzirom na to kako se koji glumac snašao u trenutku, koji registar od mnogobrojnih upotrijebljenih mu više odgovara, je li to pokret (Petrić, donekle Kopeč) ili, uvjetno rečeno, salonska konverzacija (Makovičić), pokušavajući tako oblikovati i konzistentnije karaktere svojih likova. No, u posvemašnjoj jurnjavi postupcima i promjenama izraza, takve su kreacije opet bile teško ostvarive, jer je glumački fokus, neminovno, bio usmjeren realizaciji postavljenih im zadataka.
Zaključno, Magic Evening predstava je o aktivnoj i za identifikaciju, ali i bježanje od identifikacije zbog njezine neugodnosti, poticajna predstava. Ipak, poticaji u njoj ostvareni prekriveni su slojem mnogobrojnih redateljskih i izvođačkih registara, čija individualna kreativnost i iskazivanje razumijevanja vlastitih estetskih poticaja nije upitna, no strukturiranje u ovakav neprekinut i zasićen niz jest.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. ožujka 2017.
Anica Tomić / Jelena Kovačić
Magic Evening
redateljica Anica Tomić
premijera 2. veljače 2017.
dramaturgija Jelena Kovačić, glazba i obrada glazbe Nenad Kovačić, scenografija i kostimografija Anica Tomić, autor crteža na plakatu Marko Petrić, fotograf predstave Damir Žižić
izvode: Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč, Marko Makovičić, Marko Petrić
Piše:
Žganec-Brajša