Iznimnost kasnog Shakespearea

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: William Shakespeare, Zimska priča, red. Polly Tritschler

• 
  
  Pogled na način kako do tada obožavana supruga mu Hermiona (u posljednjem stadiju trudnoće) po njegovom nalogu uspijeva nagovoriti prijatelja mu iz djetinjstva Poliksena, kralja Bohemije (kako se svojedobno u zapadnoj Europi nazivala Češka) da još malo produži boravak na njegovom dvoru izaziva kod dotad ljubaznog i dobrohotnog Leonta, kralja Sicilije paklenu, iracionalnu i potpuno neutemeljenu ljubomoru, te on naloži umorstvo Poliksena, utamničenje kraljice, izlaganje svog tek rođenog djeteta divljim zvijerima, što izazove i smrt od tuge njegova sina dječačke dobi. Monstruoznost pokušaja umorstva najbližih (koje uključuje i djecoubojstvo) kao ishodiše zapleta Zimske priče (The Winter’s Tale, 1610/1.), teško da imaju išta komičnog, ali nije mali broj periodizacija Shakespeareovog dramatičarskog opusa koji njegove posljednje komade nastale između 1608. i 1612. imenuje komedijama (vjerojatno zato jer nemaju tragičan kraj, a sadrže i neke komične elemente). Prikladnije ih je ipak nazivati tragikomedijama, ali kako u njih Shakespeare unosi i elemente drugih žanrova (ponajviše pastirske igre) najčešće ih se naziva romancama koje tragičnu potku obogaćuju komedijom da bi stvorile kompleksnu sliku ljudske egzistencije. Doduše postoje i oni skloniji sve mjeriti prema današnjim fenomenima koji u kompliciranoj fabuli Zimske priče i njezinim nevjerojatnim obratima prepoznaju preteču današnjih TV-sapunica.
  
  Vjerojatno ni Shakespeareu naklonost široke publike nije bila mrska, pa je možda i to razlog da je glavnu liniju fabule preuzeo iz romana Pandosto (1588.) tada popularnog, a danas uglavnom zaboravljenog Roberta Greenea. No, Zimskoj priči to je tek temelj na kojem autor stvara iznimno složenu strukturu bogatu ne samo značenjskom slojevitošću nego i samosvojnim odnosom prema dotadašnjoj kazališnoj tradiciji, svjesno kršeći jedinstva mjesta, radnje i vremena klasične dramaturgije. Stravična zbivanja u prva tri čina asociraju na antičku tragediju imenima nekih protagonista, a još više time što je ključni trenutak procesa Hermioni Apolonov sud pribavljen u proročištu u Delfima. Međutim do tragedije vodi Leontovo odbacivanje Apolonove potvrde Hermionine i Poliksenove nevinosti, čime sicilijanski kralj prestaje biti tragični pojedinac, predstavljajući arhetip apsolutne ljubomore kojoj nisu potrebni nikakvi dokazi, pa čak ni lažni kao u Otelu. Dragan Despot svojom vrsnom interpretacijom koja scene ljubomore iskazuje iznimnom žestinom uspijeva ipak Leontu dati i ljudsku dimenziju posebno u trenucima kada pati zbog tužnih posljedica svoje opsjednutosti.
  
  No, tijekom predstave postupno postaje sve jasnije da i kod ostalih likova karakteristike arhetipa prevladavaju nad svojstvima ljudske individualnosti, a očito je da su i ugledna britanska redateljica Polly Tritschler koja je prije premijere zbog ranije dogovorenih obveza napustila Zagreb i Ivica Buljan koji je dovršio njezin posao prvenstveno koncentrirali na to da čitav brojni ansambl usklade u uravnoteženu kolektivnu igru koja efektno spaja prezentaciju arhetipskog i elemente različitih individualnosti interpretirajući Shakespeareove stihove kao svakodnevni govor. Zato je zbog bliskosti scenskom dijalogu odabran prijevod Milana Bogdanovića i Branka Gavelle u redakciji Sanje Ivić. U toj su koncepciji najviše domete dosegle Alma Prica, koja je čistoj nevinosti i osjećaju časti kraljice Hermione udahnula i duboku tragičnost majke i razočarane žene, i Jadranka Đokić koja je razboritosti dvorjanke Pauline koja se jedina otvoreno suprotstavlja Leontovoj mahnitosti dodala i iskrenu brigu za osjećaje drugih, a to je ukazalo i da Shakespeare krivce za tragična zbivanja prvenstveno nalazi u muškarcima. U prvom dijelu čini se da sjajni Livio Badurina to demantira svojom nijansiranom interpretacijom Poliksena kao tolerantnog prijatelja koji detaljima svog čuđenja zbog Leontove monstruozne promjene unosi i dašak humora u najdublju tragediju, ali Poliksen u pastorali četvrtog čina u tek nešto blažem obliku ponavlja Leontovo bjesnilo u nastojanju da onemogući staleški neprikladnu ljubavnu vezu svog sina.
  
  Taj se dio u kojem autor razbija sva tri jedinstva klasične drame događa u Bohemiji nakon šesnaest godina. To na početku objašnjava Vrijeme oličeno inače u koru kojeg je ulogu u HNK-u vrlo efektno preuzeo dječak Lukas Ripli izgovarajući poetski tekst s lakoćom, radošću i razumijevanjem. Radnja je vezana uz slavljenje povratka proljeća, oživljavanja prirode i rađanja ljubavi koje s mnogo šarma i uvjerljivosti tumače Luka Dragić kao prerušeni princ Florizel, Poliksenov sin, i Luca Anić kao pastirica Perdita koja ne zna da je na obali Bohemije ostavljena kao tek rođeno dijete Hermione i Leonta. Na vezu ove pastirske igre s antikom ukazuje zanimljiv lik veselog kradljivca i prevaranta kojeg Nikša Kušelj s mnogo razigranosti, pjesme i plesa uspješno tumači kao neku vrstu satira. To je još jedan pokazatelj Shakespeareovog poznavanja teatarske klasike, ali i svjesne odluke da se u svojoj posljednjoj fazi koja se znatno razlikuje od prethodnih s tom baštinom poigra i njene elemente stavi u službu svojih novih vizija koje spajaju arhetipsko s dramom pojedinca da bi ostvarile drugačiju složenost značenja kojih su ljubomora i ostali arhetipovi tek prvi sloj u građenju osobne slike svijeta.
  
  Tragičnost koja iz njih proizlazi ujedno je i slika zime u kojoj priroda zamire, pa to obašnjava i funkcionalne kostime Ane Savić Gecan koji nisu vezani za određeno vremensko razdoblje. U njima na sicilijanskom dvoru dominira crno dok se boje pojavljuju tek u pastorali četvrtog čina kao najava proljeća i novog života. Iako se život obnavlja, starija generacija se teško odvaja od usmjerenja prema smrti i tek se nakon nekoliko obrata priključuje obnavljanju života koje predvode mladi. U tu glavnu liniju Shakespeare ugrađuje i čitav niz detalja koji bitno uvećavaju bogatstvo i isprepletenost različitih značenjskih slojeva. Tako se pojavljuje i jedna od varijacija česte Shakespeareove teme – krivnje očeva koji svjesno ili nesvjesno uništavaju budućnost svojih potomaka. Ima uz to i niz asocijacija vezanih uz Veliku Britaniju Shakespeareova vremena, pa Hermiona pred osudu brani svoju čast gotovo istim riječima s kojima je Anne Boleyn, druga supruga Henrika VIII otišla u smrt, a Apolonovo proročanstvo da će Leontova obitelj nastaviti vladati jedino ako se pronađe izgubljeno dijete ne odnosi se samo na Perditu nego i na način na koji je Elizabeta I (1533.-1603.), svojevrsna Shakespeareova zaštitnica postala engleskom kraljicom 1558.
  
  Usredotočen na stvaranje tog svog svijeta kojemu je (okrutna) Zimska bajka (što je možda i točniji prijevod naslova) tek okvir, Shakespeare nije brinuo o njegovim vremenskim i geografskim koordinatama, pa se zato ne može ozbiljno kritizirati to da njegova Češka leži na obali mora nasuprot Sicilije za koju bi bilo teško ustvrditi u kojem je to vremenu bila kraljevina koja se ravnala prema proročištu u Delfima. To je ponekad predstavljalo problem u stvaranju scenskog okvira (posebno kostimografskog i scenografskog) u kojem bi ta bajka s kompleksnim podtekstom mogla djelovati uvjerljivo, pa je i zbog toga u nekim razdobljima taj komad rijetko izvođen. Polly Tritschler se zato odlučila za minimalističku, pojednostavljenu scenografiju Johannesa Schütza – veliku, pomičnu ravnu plohu s jedne strane bijelu, s druge crnu s jednim ulazom koji podsjeća na vrata i koje je prostor igre svodi na proscenij gdje su se glumci toliko približili gledalištu da je spoj individualnog i arhetipskog proizveo kod čitavog brojnog ansambla njihove vrlo uspjele kreacije kojima je ipak jedan dio vrijednosti oduzimao sada već kroničan problem HNK-a (a sve češći i u drugim zagrebačkim kazalištima) da pojedine replike ne nalaze put do uha gledatelja, što nije problem interpretatorskog umijeća nego glumačkog zanata na kojem bi se ipak moralo poraditi.
  
  Da nema tog nedostatka moglo bi se bez zadrške odati priznanje redateljskoj i glumačkoj interpretaciji. Potpomognuta i glazbenim akcentima Marca Tritschlera koje su na udaraljkama efektno izveli Borna i Fran Šercar, rezultirala je iznimno zanimljivom i vrlo samosvojnom predstavom koja se znatno razlikuje od naših dosadašnjih doživljaja Shakespearea. A to ima visoku vrijednost baš zbog toga što je njezina neobičnost primjerena Zimskoj priči kao značajnom djelu posljednje stvaralačke faze velikog dramatičara koja se bitno razlikuje od prethodnih mu ostvarenja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2017.
  
  William Shakespeare
  Zimska priča
  redateljica Polly Tritschler
  premijera 12. veljače 2017.
  scenograf Johannes Schütz, asistentica redateljice Marina Pejnović, koscenografkinja Yanjun Hu, kostimografkinja Ana Savić Gecan, glazba Marc Tritschler, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, prijevod Milan Bogdanović / dr. Branko Gavella, redakcija prijevoda Sanja Ivić, inspicijentica Suzana Bogdan-Pavek, šaptačica Višnja Kiš
  izvode: Dragan Despot (Leont, kralj Sicilije), Alma Prica (Hermiona, Leontova žena), Jan Nikola Baš / Lukas Ripli (Mamilije, njihov maleni sin), Livio Badurina (Poliksen, kralj Bohemije), Luka Dragić (Florizel, njegov sin/sicilski sluga), Mislav Čavajda (Camillo, sicilski uglednik), Slavko Juraga (Antigon, sicilski uglednik/Drugi dvorjanin), Jadranka Đokić (Paulina), Silvio Vovk (Kleomen, sicilski uglednik/ Mornar), Ivan Glowatzky (Dion, sluga u Bohemiji/Drugi dvorjanin), Alen Šalinović (Arhidam, plemić iz Bohemije/Medvjed), Dušan Gojić (Pastir/Tamničar), Damir Markovina (Pastirov sin, sicilski gospodin), Nikša Kušelj (Autolik), Luca Anić (Perdita, Leontova i Hermionina kći), Barbara Vicković (Mopsa, pastirica/Emilija/ Prvi gospodin), Dora Lipovčan (Dorka, pastirica/Druga gospođa), Lukas Ripli / Jan Nikola Baš (Vrijeme)

Piše: