Svježe i aktualno

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Marin Držić, Skup, red Ivica Kunčević

• 
  
  Skup, Držićeva komedija u prozi, pisana u pet činova, razdijeljena na 41 prizor, „kao redoslijedno treće djelo (iza Grižule i Tripče de Utolče) sačuvana je u Rešetarovu rukopisu nastalom najvjerojatnije sred. 16. stoljeću. Nedostaje joj kraj. Prvi je put prikazana na piru Saba Stjepanova Palmotića (Sabo Gajčinov) i Nike Crijević, a prolog je – glumeći Satira – izgovorio Nikin brat Stjepan (Stijepo) Dragojev Crijević. Obično se za godinu prikazivanja uzima 1555, no ta godina nije sigurna, budući da se tijekom korizmenog ožujka nije pirovalo. Ne zna se koja je družina izvela Skupa, premda se najčešće navodi Njarnjas-družina, o kojoj je riječ u prologu.“ – između ostalog stoji u Leksikonu Marina Držića. Skupa je prvi put tiskao Franjo Petračić 1875. u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića), služeći se prijepisom iz Rešetarova rukopisa. Izgubljeni kraj nadopunio je Mihovil Kombol za predstavu u režiji Branka Gavelle, izvedenu 13. rujna 1950. u zagrebačkom HNK-u, što je ujedno prva novovjekovna izvedba integralnoga teksta komedije, potom i Hrvoje Ivanković 1997. za izvedbu Skupa na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Marina Carića, a na hrvatskim se kazališnim daskama najčešće Skup igra s Kombolovom nadopunom.
  
  Na taj se način rasplela i fabula fantastičnog Skupa Koste Spaića i Izeta Hajdarhodžića u naslovnoj ulozi, postavljena u Parku Muzičke škole davne 1960. a obnovljene 1980. Tako se raspleo i Skup Ivice Kunčevića na Jezuitima na Igrama 2008 godine. Zanimljivo, u godini Držića kojom se obilježavalo petsto godina rođenja tog najvećeg našeg komediografa, u siječnju 2008. kao treći premijerni naslov Kazališta Marina Držića u toj sezoni, Zlatko Bourek je postavio Skupa uz novi prolog i novi epilog Luka Paljetka.
  
  A u petak, 20. siječnja 2017. ponovo kao treći premijerni naslov Kazališta Marina Držića u sezoni, u godini u kojoj se obilježava 450. godina smrti Marina Držića Ivica Kunčević postavlja Držićeva Skupa. Bez kraja. Bez nedostajućeg dijela. Izvanredno se umješno služeći redateljsko-dramaturškim škarama komediju je i skratio; Satirov Prolog oslobodio satirskih pastorala, i morala, i jadikovki o odnosima mladih i starih, nevjesta i svekrva, i sve važno prenio na Munua, djetića, slugu vastelina. Munuo je Kunčevićev meštar od komedije ali i glavni od Njarnjasa. Njar nas sam, ma što to komu značilo... Kraćenjem činova, izbacivanjem prizora i pojedinih likova (Dživo, Pjerić, Niko) i ponovnim lijepljenjem Držićeva teksta, Ivica je Kunčević tako na sceni Kazališta Marina Držića oslobodio neobično živog, svježeg i aktualnog Skupa.
  
  Tomu je dakle objašnjavanju potrebe dopisivanja i uobičajenog kazališnog razigravanja izgubljenog trebao poslužiti ovaj neobično dugi uvod u tek naizgled mali kazališni projekt u kojem se Ivica Kunčević, u svom ponovnom obraćanju Držiću i ovoj njegovoj, kako naši eminentni povjesničar književnosti i teatrolozi kažu „najdubrovačkijoj komediji“ hrabro upustio u redateljsku avanturu ne samo zaustavljanjem radnje na izgubljenom kraju nego i svojevrsnim čišćenjem Skupa od već posve potrošenih ili odavno izgubljenih moralnih vrijednosti o kojima govore Niko i Dživo i Pjerić, koje možda ni Držić sam ne bi danas spominjao. Pokazalo se naime, na premijernoj izvedbi ovosezonskog trećeg premijernog naslova Kazališta Marina Držića u počast 450 godina smrti velikog Marina Držića i njegova Skupa u režiji Ivice Kunčevića da je Držiću potrebno nešto i oduzeti kako bi mu se vratila životnost na kazališne daske a time i uznemirujuća životnost njegove riječi u naše živote. Jer, doista je teško povjerovati da bi taj naš najveći komediograf danas, kad i naši debeli gradski miri a i krhke hrvatske granice pucaju pod teretom svih ugrabljenih munčjelica, ćupova sa zlatom, pokretnina i nekretnina, u svojim komedijama dvojio i zdvojio nad odnosima mladih i starih, snaha i svekrva i inih, za ovo naše ukradeno i okradeno doba, posve nevažnih tema.
  
  Svesrdna mu je pomoć u ovakvom čitanja Skupa bila izvrsna scenografija Ivice Prlendera koji je burni scenski život gradio rotiranjem samo jednog velikog dvostrano-dvobojnog razboja, kazališnog zastora ili kulise koju Njarnjasi, kazališna družina, s lakoćom nose do novog prostora igre, ili pak lutkarskog spremišta iz kojeg Držićevi likovi izlaze i u koji se zamrznuti vraćaju nakon arecitavanja, igranja komedije, po željama i zahtjevima našedobnog Munua, Satira ili Negromanta, kako komu drago. Pridodamo li tomu posve svježe, maštovite i bojama raskošne kostime Danice Dedijer, koja je sve likove čudesno obukla i svukla do karakterne prepoznatljivosti, kao i odličnu glazbu Paole Dražić Zekić, oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića i koreografiju Zrinke Japunčić izvrsnom je ansamblu Kazališta Marina Držića preostala samo radost igre.
  
  Branimir Vidić, kao starac Skup, glumački se savršeno uspješno posve skupio, sljubio sa svojom munčjelicom, pronađenim zlatom koje skriva, nad kojim bdije, koje voli više od sebe i svoje kćeri. Tijelom se i sam čineći ćupom, glasom je i gestama točno izražavao sreću i nesreću, bol i strah, sumnju i tjeskobu koju mu nenadano dohvaćeno zlato uzrokuje. Skup Branimira Vidića voli svoj tezoro, ali ga ne uživa. To je škrtac starog kova. Edi Jertec, Munuo, djetić, sluga u Skupovu kćer zaljubljenog vlastelina, i sam zaljubljen u sluškinjicu Grubu, bio je Skup novog doba. Našeg doba. Iz uobičajenih, već viđenih interpretacija izvukao je najbolju pouku, predložak iz kojeg se glumački uspješno izmaknuo i kao novi Satir u Gradu koji je svoju pastoralnost odavno izgubio, i kao sluga koji je postao gospodar. Novi posjednik ukradenog blaga koje zna uživati. Jednako je uvjerljivo glumački branio sva od redatelja mu dodijeljena lica a posebno je duhovito potvrdio svoju pripadnost i ukotvljenost u ovo vrijeme grabeži onog što mu ne pripada jedinom novom replikom umetnutom u ovaj inače posve skraćeni Kunčevićev-Držićev Skup, posuđenom od Marinovog strica Džore Držića izgovarajući Grubi: „Odiljam se moja vilo!“, nakon što je Skupu ukrao zlato.
  
  Zijad Gračić, Zlati Kum, bogati dubrovački stari vlastelin, zaljubljen u Skupovu kćer Andrijanu, igrao je i nadahnuto se igrao na samom rubu karikature, izazivajući i smijeh i sućut, ali i nostalgični, sjetni prisjećaj na ono što smo mogli biti da smo to i istinski i željeli biti. Da smo htjeli biti Zlati Kum. Nika Burđelez, Grube, lijepa sluškinjica grubog imena sjajno se nosila i s Grubom i s Pjerićem, a Izmira Brautović, kao Variva, svojim je raskošnim glumačkim umijećem značajno pridonijela komičnosti zbivanja na sceni. Tu su još i odlični Hrvoje Sebastijana, Kamilo, mladi vlastelin zaljubljen u Andrijanu, Skupovu kćer, Mirej Stanić kao Dobre, Zlati Kumova sestra, Boris Matić, kao Pasimaha, Kotoranin i sluga Zlati Kuma, Bojan Beribaka kao Drijemalo i Satir, i Placari Toni Kukuljica, Petar Puljić, Ivan Perić i Franjo Gadžić koji su glumom potencirali smijeh čineći nam zrcaljenu stvarnost lakše podnošljivom.
  
  Svakako, bez izvrsnog kazališnog ansambla, bez izvrsnosti cjelokupnog umjetničkog tima predstave ovo hrabro i posve kazališno nesigurno redateljsko poštucavanje Skupa i Držića u Kazalištu Marina Držića na veliku obljetnicu smrti Marina Držića i to baš u njegovu rodnom gradu, u kojem svi još uvijek misle da znaju sve i o Držiću i o njegovoj komediji kako se to pokazalo nikako ne bi bilo ovako uspješno. Ali, kako se to i baš ovom prigodom potvrdilo, bez ne-sigurnosti kojom se prizorište prepušta kazalištu, ili kazalište prizorištu, i nema pravog teatra. Ni prave komedije s tek malo gorkog smijeha. Ovaj put, munčjelica se zaustavila u rukama Munua. Tko zna u čijim će biti sljedeći put. Sve je samo lutrija, u životu. Gdje će je i tko ugrabit za prosperat. Za biti. Za postojati, po imanju a ne znanju, pitanje je sreće. Ili prigode. Bila ona samo zlato, ili pak sveukupnost svih vrijednosti koje čine čovjeka ili grad ili državu, munčjela je oruđe za sreću i za nesreću.
  
  A u kazalištu interes i oduševljenje publike koja svaku novu izvedbu nagradi dugotrajnim pljeskom jedina su garancija uspješnosti. A ako je suditi po prvome, premijernom, oduševljenom pljesku ovaj je Skup siguran dobitak. I za dubrovačko i za hrvatsko glumište. Skup je munčjelica Kazališta Marina Držića
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2017.
  
  Marin Držić
  Skup
  redatelj Ivica Kunčević
  premijera 20. siječnja 2017.
  scenograf Ivica Prlender, kostimografkinja Danica Dedijer, skladateljica Paola Dražić Zekić, dizajner svjetla Zoran Mihanović, koreografkinja Zrinka Japunčić
  izvode: Branimir Vidić (Skup), Zijad Gračić (Zlati kum), Edi Jertec (Munuo), Izmira Brautović (Variva), Nika Burđelez (Gruba), Hrvoje Sebastijan (Kamilo), Boris Matić (Pasimaha), Mirej Stanić (Dobre), Bojan Beribaka (Drijemalo, Satir), Toni Kukuljica (1. Placar), Petar Puljić (2. Placar), Ivan Perić (3. Placar), Franjo Gadžić (4. Placar)

Piše: