Držić nekad i danas

Hrvoje Ivanković, Držić na Igrama, Hrvatski centar ITI, 2016.

• 
  
  Dubrovačko kazališno iskustvo, kojega su integralni dijelovi opus Marina Držića i festival Dubrovačke ljetne igre, obrađeno je u mnogobrojnoj i obimnoj teatrološkoj literaturi, uglavnom uglednih autora, kazališnih teoretičara i praktičara, često sudionika dubrovačkog kulturnog života, a pogotovo njegova ljetnog vrhunca na Igrama. Tom kompleksu trajnog bilježenja trenutaka kazališne povijesti i iskustva Grada pridonosi i Držić na Igrama, teatrološka i kazališnopovijesna studija Dubrovčanina Hrvoja Ivankovića, dramaturga, radijskog urednika i kazališnog kritičara, objavljena u teatrološkom dijelu biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI 2016. godine.
  
  Moderno izvođenje Držića, svojevrsno otkrivanje tog autora i njegove važnosti te univerzalne aktualnosti u hrvatskom dramskom pismu i kazališnoj praksi, ozbiljan početak ima u glasovitim postavkama Marka Foteza, čije se gostovanje u Dubrovniku, uz mnogobrojne druge priredbe, od kojih neke i povezane s književnom baštinom Grada (a tako i Držićem i Gundulićem), u prvom poglavlju ove knjige predmeće kao predigra Igrama. Kada je taj festival započeo i počeo se oblikovati, opredijelivši se za ambijentalno kazalište u dubrovačkim prostorima kao smjer i stalan postulat scenskog oblikovanja, Držić je odmah postao dio tog nastojanja, potvrđujući se ujedno kao prednik, čije se renesansno kazalište ponovno na različite načine oživljava, i sadašnji sudionik, čije su drame aktualne i potrebne izvođenja iz razloga koji nadmašuju njihovu povijesnu ili ambijentalnu vrijednost.
  
  Knjiga Hrvoja Ivankovića na gotovo četiristo stranica donosi minuciozne bilješke, zapise i trenutke iz svake predstave Držića na Igrama, scenskih događanja i izvedbi drama tog autora, koje su, pokazuje se, najznačajnija i najpostojanija konstanta dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Upravo kao dokument o kazališnoj povijesti i trenucima koje nije moguće oživjeti zbog očite, ponekad banalne ali važne činjenice uobličene u trenutačnoj, prolaznoj naravi izvedbene umjetnosti, razlog su njezina bilježenja na različite načine. Ivankovićevo bilježenje, također po svojoj knjiškoj naravi, ne može biti onoliko detaljno kako bi to bilo primjerice filmsko, no to uvelike nadoknađuje, pa i premašuje svojom uobličenošću u cjelinu i kontekst cjelovite (re)recepcije Držića u njegovom Gradu te autorskim komentarom i teatrološkom analizom.
  
  Brojnost i detaljiziranost opisa, popraćenih fotografijama, izvadcima kritika i drugim komentarima suvremenika i gledatelja predstava o kojima Ivanković piše, čine knjigu djelom čiji okviri su najvažniji u dokumentiranju, u sakupljanju povijesti i ocrtavanju postojanosti razvoja fenomena Dubrovnika i njegovog kazališnog života, čija se realizacija mijenjala i nadograđivala, čiji razvojni put nije uvijek bio jednolik ni pravocrtan, no ipak pokazuje znakove komunikacije sa svojom prošlošću i tradicijom, ako se Držića želi tako karakterizirati, no ima i dovoljno odgovornosti i svježine da tog autora i ambijentalnost svojih gradskih prostora ne sagledava samo kao okvir za postavljanje i oživljavanje prošlosti, nego i okvir za aktualno promišljanje Držićevih tekstova koji isto tako, zahvaljujući Igrama, mogu pokazati svoju aktualnost i potrebu za izvođenjem u suvremenosti. Ivankovićeva knjiga je dokument, minuciozno, dosljedno i uporno kazališnopovijesno i teatrološko bilježenje tog trenda, i tako njegov integralni dio.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 20. veljače 2017.

Piše: