Anamneza zapetljanog odnosa
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Ingmar Bergman, Jesenja sonata, red. Ana Tomović
-
U četvrtak 12. siječnja u riječkome Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena obiteljska drama kultnoga švedskoga redatelja Ingmara Bermana, „Jesenja sonata“. Tu je dramu napisanu 1978. godine za potrebe riječkoga kazališta režirala nagrađivana beogradska redateljica Ana Tomović, dok su glavne uloge, one majke Charlotte i kćeri Eve, pripale Miri Furlan i Mariji Tadić. U ostalim ulogama nastupaju Leon Lučev kao Evin suprug Viktor i Jelena Lopatić kao Helena, a u predstavi sudjeluje i dječak Sebastian Macan koji u jednoj od najljepših scena, plešući i razbacujući lišće, uprizoruje sjenu koja se ocrtava na prozoru kuće koja je cijelo vrijeme i kulisa predstave.
Jesenja sonata je djelo u kojem su ključni dijalozi kroz koje protagonisti oživljavaju svoju prošlost, otkrivaju unutarnje svjetove i grade odnose jedni s drugima. U prvome je planu odnos majke i kćeri, odnosno Charlotte i Eve, a sve ostalo što se događa likovima može svoj uzrok naći upravo u tom složenom, disfunkcionalnom odnosu koji je u temelju ljudske prirode. Radnja se otvara razgovorom Eve i Viktora, bračnog para u čijem odnosu nedostaje kemije i romantične ljubavi i koji više djeluje kao produkt rutine, pomiren s kroničnim nezadovoljstvom i tugom. Njih dvoje razgovaraju na klupici, usred hrpe jesenjega lišća, ispred obiteljske kuće (scenografkinja Ljerka Hribar), a Eva govori Viktoru kako je pisala pismo majci i pozvala je da ih dođe posjetiti u njihovu domu. Nedugo nakon toga, majka se doista i pojavljuje u gostima, a onda kreće otkrivanje zamršenog odnosa majke i kćeri koji poput vrtloga uvlači protagoniste i na površinu izbacuje bol, frustracije, optužbe i iskonsko nerazumijevanje koje je u pozadini svega.
Charlotte je naime proslavljena pijanistica koja je između karijere i obitelji odabrala karijeru. Kada se pojavljuje na vratima obiteljske kuće Eve i Viktora kreće kratkotrajna erupcija sreće, a vrlo brzo zatim i razgovor koji svakom novom replikom ubija tu trenutnu sreću i otvara davne rane. Eva objašnjava Charlotte kako s njom i Viktorom živi i Helena, Charlotteina druga kćer koja je zbog bolesti ovisna o tuđoj pažnji i brizi. Charlotte predbacuje Evi da je nije smjela staviti pred gotov čin i prešutjeti joj tako važnu informaciju, no već za nekoliko minuta ipak odlučuje vidjeti Helenu i pritom to čini s puno ljubavi, majčinske brige i pažljivosti. Eva, svjedočeći susretu Charlotte i Helene, Viktoru govori da je Charlotte ostala ista, neprikosnovena glumica koja u očima drugih ispada žrtva, a zapravo je najobičnija samodopadna sebična žena koja nikada nije znala misliti ili činiti ništa ni za koga drugoga osim za sebe.
Tijekom otpetljavanja cijele zamršene povijesti odnosa Charlotte i njezinih kćeri, a pogotovo Eve, Eva je ta koja optužuje i predbacuje, a Charlotte ona koja se brani i pokušava objasniti motive svojih postupaka. Svaki pokušaj gradnje novog početka završava u optužbama i baca odnos Charlotte i Eve još dalje od onoga gdje su bile prije Charlotteina dolaska. Jedan je od najbolnijih trenutaka onaj u kojemu, tijekom revidiranja svega što je doživjela u životu živeći bez majčinske figure, Eva optužuje Charlotte što ju je natjerala da napravi abortus. Charlotte odgovara kako je sve što je ikada napravila radila samo zato što je vjerovala da čini ono što je najbolje za njezinu djecu, no Eva to odbacuje te joj govori kako joj je time oduzela jedinu pravu priliku za ljubav. Eva u sebi zapravo utjelovljuje kontradikciju i u tome leži tragičnost njezina lika. S jedne strane žudi za svojom majkom, želi njezinu ljubav i pažnju te pokušava iznova uspostaviti odnos s njom i ostaviti prošlost iza sebe, dok se s druge strane gotovo guši u mržnji koju osjeća prema majci, ne može zaboraviti niti joj oprostiti što ju je napustila i zapravo ne može (a i ne želi) ostaviti prošlost iza sebe.
Charlotte pak podsjeća na likove primjerice Madame Bovary ili Ane Karenjine. Ona se našla u rascjepu između majčinske uloge (onoga što patrijarhalno društvo od nje očekuje) i vlastitih snova, ambicija i želja (njenih osobnih očekivanja). Legitimno je pitati se bi li bila bolja majka da je kojim slučajem odabrala obitelj, a zatomila sebe ili bi to vodilo još većoj disfunkcionalnosti? Može li osoba koja zbog općeg dobra odluči učiniti lošu stvar po sebe zapravo doista usrećiti bilo koga drugoga? Charlotte ipak ni u jednom trenutku ništa ne predbacuje Evi. Dapače, ona gotovo priznaje svu krivnju i slama se pod silnim optužbama svoje kćeri. Je li zapravo kriva teško je reći, ali to i nije poanta priče. Ljudske odnose nemoguće je objektivno mjeriti i proglasiti nekoga isključivo krivim ili žrtvom pa možda zato sve i završava kako je i počelo – Viktorovim monologom koji daje naslutiti da ovaj susret nije zaključio (pitanje je može li se takvo što uopće ikada zaključiti) poglavlje između majke i njezinih kćeri.
Prijelazi između scena nisu suptilni, nego svaki prijelaz obilježava gašenje svjetla i ponovno paljenje (oblikovatelj svjetla je Boris Blidar). Time kao da se ustrajava na fragmentarnosti djela, ali i postiže odmjerenost u portretiranju likova te izbjegava bježanje u pretjerivanje i patetiku. Sve je u predstavi statično i usmjereno na dramski tekst, lišeno digresija i suvišnosti. U skladu je s time prisutna i jednostavnost u oblikovanju scenografije. Cijelo je vrijeme predstave ona nepromijenjena – na pozornici je tek razbacano lišće, jedna mala drvena klupica i pročelje obiteljske kuće koje funkcionira i kao svojevrsni zid između onoga što vidimo i svega onoga što ostaje u pozadini, sakriveno i zaključano unutar zidova jedne obitelji. Pažnju s teksta ne odvlače ni kostimi pa tako i kada Charlotte pokazuje svoju prekrasnu crvenu haljinu zapravo ostaje u zelenom kompletiću koji nosi od samoga početka. Boje kostima odgovaraju bojama jeseni, ali i temperamentima likova: Charlotte nosi upečatljivo zelenu, Helena dječački žutu, Eva nenametljivo sivu, a Viktor staloženu smeđu. U predstavu je suptilno utkana i glazba (skladatelj Josip Maršić) kojom uglavnom dominiraju zvukovi klavira, a koji kao da podsjećaju na prvotni uzrok problema u odnosu majke i kćeri.
Riječku Jesenju sonatu karakteriziraju i vrhunske izvedbe glumaca. Mira Furlan kao Charlotte briljantna je i kao samodopadna proslavljena pijanistica koja se hvali svojim profesionalnim i ljubavnim pothvatima, odjećom i luksuznim životom, ali i kao majka koju prezire vlastita kćer i dovodi je na rub očaja. Marija Tadić uspjelo utjelovljuje istovremenu rezigniranu i žustru Evu, razapetu između prošlosti i sadašnjosti, želja i stvarnih mogućnosti. S jedne je strane plaha, nesretna, rezervirana, dok s druge strane pokazuje majčinu žestinu kada je napada ili kada govori o najtežim traumama koje je preživjela zbog majke s kojom (ni)je živjela. U svojoj je ulozi standardno sjajna Jelena Lopatić koja glumi bolesnu Helenu svedenu na primarne podražaje i elementarne emocije. Heleni je dovoljan zagrljaj, dodir i malo pažnje da se osjeća sigurnom i voljenom. Leon Lučev je u liku Viktora pasivni promatrač, gotovo narator. On je zapravo samo u teoriji čovjek koji pripada radnji iznutra, a više funkcionira kao vanjsko oko koje radnju pokušava promatrati objektivno te se ne zaplitati u diskutabilno pitanje krivnje. Konačno, Viktorov je lik i dokaz nemogućnosti procjenjivanja koliko je tko kriv i kome je zapravo teže. Takve su kategorije primarno subjektivne i svatko jedino za sebe može otkriti svoju objektivnu istinu koja ne može biti vrjednija ili manje vrijedna od nečije tuđe.
© Anja Nežić, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2017.
Ingmar Bergman
Jesenja sonata
redateljica Ana Tomović
premijera 12. siječnja 2017.
dramaturzi Vuk Ršumović, Olga Dimitrijević, scenografkinja Ljerka Hribar, kostimografkinja Momirka Bailović, oblikovatelj svjetla Boris Blidar, asistentica redateljice Alisa Debelić, asistent kostimografkinje Tin Vlainić, asistentica scenografkinje Paola Lugarić, inspicijentica Sandra Čarapina, prevoditelj Željko Takač, skladatelj Josip Maršić
izvode: Mira Furlan (Charlotte), Marija Tadić (Eva), Jelena Lopatić (Helena), Leon Lučev (Viktor), Sebastian Macan
Predstava se izvodi u dogovoru s društvom Josef Weinberger Limited, London, u ime Zaklade Ingmara Bergmana.
Piše:
Nežić