Generacijski identitet

RUPER, Teatar &TD, Zagreb: Ivana Sajko, To nismo mi, to je samo staklo, autori predstave Saša Božić, Franka Perković, Ivan Penović

• 
  
  Predstavu To nismo mi, to je samo staklo prema tekstu Ivane Sajko, čije se određenje može pronaći u ocrtavanju iskustva generacije, i to one sada i ovdje, koja proživljava svoje djetinjstvo u ratu i poraću, a mladenačko formiranje u ekonomskoj i društvenoj krizi recentnih godina, autorski potpisuju Saša Božić, Franka Perković i Ivan Penović. Generacijski portret, jednako pitanjima koja postavlja i temama koje, posljedično, adresira te tretmanom u kazališnom slogu koji odgovara jeziku punom pitanja i dvojbi, a malo definicija i odgovora, što posljedicom želje što nužnosti, To nismo mi, to je samo staklo, predstava je brojnih oslonaca, poveznica i poticaja, uglavnom crpljenih iz kolektivne memorije. Rat i njegova suptilna, posredna i emocionalna stradanja, odnos prema društvenim autoritetima, posebno roditeljima i vjerskom odgoju, ekonomska nesigurnost čiji uzrok nije očit, ali je blizak u osjećanju posljedice, odnos prema obiteljskom životu i (ne)postojećem zajedništvu te sveprisutna nesigurnost, neke su od tematskih odlika zapitanosti predstave. I upravo to, potreba da se ocrta cjelovito, a opet zbog naravi svoje nedorečenosti i mentaliteta pitanja bez odgovora, izlomljeno iskustvo, rezultiralo je potrebom za otvaranjem brojnih tema i pitanja, od kojih se malošto uspjelo održati i konkretnije oblikovati.
  
  Zapravo, jedina stvarno i u potpunosti oblikovana karakteristika generacije koja je svoj izraz pokušala ostvariti ovom predstavom je u nesigurnosti, nemogućnosti da se odgovori na postavljena pitanja, jer odgovore priječi ne želja da se odgovara, nego nedostatak sigurnosti, na koji oni koji odgovaraju ne mogu utjecati. Namjerno ili ne, autori su tako u predstavi pokušali otvoriti mnogobrojne teme i pitanja, a time su kreirali i strukturu u kojoj je mnogo adresirano, a malo rečeno. Takva struktura pogodna je za oblikovanje i osjećaj pitanja bez odgovora te mentaliteta nesigurnosti, koji je njegova posljedica i pratitelj, no ipak, rezultat rada autora, čini se, nije želio stati na tome, nego se otvaranje pitanja trebalo pretvoriti, vjerojatno ne u odgovaranje, ali svakako na stvaranje slike generacije, u kojoj će konkretno adresiranje učiniti kazališno iskustvo zanimljivim suočenjem i sastavljanjem onoga razbacanog u svijesti pripadnika generacije aktualizirane na sceni.
  
  Ovako, kazališno je iskustvo ostalo na suočenju s nejasnoćom i nesigurnošću, nudeći više od toga no zbog želje da se ostane nejasan i tako ostvari ta karakteristika generacijskog doživljaja sebe i svijeta u kojem se nalazi, izgubilo mogućnost da razotkrije i u obliku na sceni ostvarenog dramskog teksta ponudi cjelovitu sliku onog zajedničkog u iskustvu generacije. Zajedničko je ovako ostalo na nesigurnosti, što je tek jedna od mnogobrojnih, mnogo više posljedičnih nego uzročnih i supstancijalnih, komponenti iskustva koje se pokušalo prikazati. Tome nisu pomogle ni alegorije, od kojih je najstalnija i najrazrađenija parabola o Bonnie i Clydeu, čije se postojanje, u nerazrađenom supstratu ideja koje bi trebale oblikovati, unatoč potencijalnoj svježini imaginacije, doživljavaju nepotrebnima i bez tražene kontekstualizacije. Ipak, To nismo mi, to je samo staklo uspijeva, iako donekle izgubljeno u naznačenim pitanjima bez prave provedbe, biti znakom nesigurnosti i nejasnosti, ovisnosti o čimbenicima na koje se ne može utjecati, a koji je kreiraju. Šteta što nije mogla biti i mnogo više, za što se ostvaruju zanimljivi poticaji u tekstualnom predlošku.
  
  Izvedbeni slog, koji na sceni oblikuje četvero glumaca, Tina Orlandini, Tena Nemet Brankov, Bernard Tomić i Matija Čigir, povodi se također za izlomljenošću i kompleksnim koreografskim znakovima, kojima se pokušava ostvariti složenost tematskih zapitanosti generacije na sceni. No, zbog nedovoljne artikuliranosti onoga što izražava, takva se logika, inače individualno kreativna i sasvim zanimljiva, pokazala uspješnom jedino u prikazivanju nesigurnosti, dok je u drugim aspektima služila više kao nastavak i dodatak dojmu konfuzije u mnogobrojnim otvorenim pitanjima i temama. Samostalno, neki dijelovi, poput onog gdje glumac, u prilično dugom prizoru, u neobičnom i interaktivnom monologu, sjeda sučelice nekom članu publike, a obraća se sebi, ali i svima, ili uglavnom uspjelim trenucima apsurda u izvedbi. Pri tome, izvođači na sceni nastupaju i djeluju kao ansambl, iz čega je vidljiva orijentacija nastajanja predstave kao zajedničkog kreativnog procesa svih uključenih u njezin nastanak, što je iskušana i ovdje ponovno uspjela metoda, iako uz varijacije, posebno u dijelovima predstave karakteriziranima često predugim stankama.
  
  Ostvareno je djelo intrigantnih poticaja, generacijski snažno obilježeno i utemeljeno, čiji se cilj očituje u prikazivanju duha generacije, duha nesigurnosti i nejasnih nazora, što je ujedno i njezin uspjeliji dio, čime se, istovremeno, odustalo od promišljenijeg i dubljeg naznačivanja onog drugog i potencijalno zanimljivijeg dijela o temama i pitanjima s kojima se takav duh suočava i u kojima, u konačnici, nalazi poticaj. Ostavši u potrebi da izrazi nesigurnost generacije, To nismo mi, to je samo staklo, propustila je jasnije analizirati njezine uzroke i razloge, no i takva predstavlja sliku jedne osobine generacijskog identiteta.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 25. siječnja 2017.
  
  Ivana Sajko
  To nismo mi, to je samo staklo
  autori predstave Franka Perković, Ivan Penović, Saša Božić
  premijera 12. siječnja 2017.
  scena i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, producent Danijel Popović
  izvode: Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir, Bernard Tomić

Piše: