Od lektire do aktualnosti

Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Tamara Kučinović i ansambl predstave

  • Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Tamara Kučinović i ansambl predstave

    Kanonsko djelo hrvatske dramske literature, prvi put objavljeno 1909., Hasanaginica Milana Ogrizovića, na scenu Centra za mlade u Varaždinu postavljena je u formi, kako kazuje podnaslov, drama u e-molu za glumicu i klavir, a u produkciji agilne Umjetničke organizacije Gllugl. Premijerno izvedena 10. prosinca ova predstava dramu, nastalu na temelju poznatog djela epske književnosti te u slogu klasičnog, dramskog kazališta (u kojem je doživjela iznimnu popularnost i uspjeh), postavlja u drugačiji kontekst, obilježen uvjetima komorne (mono)drame u kojoj supostoje glazbeni i kazališni izričaj.

    Sukob Hasanaginice i age Hasanage, kao pokretački motiv Ogrizovićeve drame, u interpretaciji Katarine Arbanas (Hasanaginica) i Petra Eldana (neimenovani pijanist) preoblikuje se u unutarnji sukob Hasanaginice, njezin monolog u slogu struje svijesti i komunikacije sa svojom djecom, Hasanagom i drugima, na sceni i u tijeku dramske radnje nepostojećim likovima, što omogućuje fokusiranje predstave isključivo na njezinu osobu i osobnost, karakteriziranu dubokim podjelama nakon sukoba sa Hasanagom. Jedina u scenskom trenutku prisutna komunikacija, izvan Hasanagičine verbalizirane struje svijesti, jest ona glazbena (i s glazbom), koju Petar Eldan izvodi na klavijaturama, u kostimu i na sceni, istovremeno, ili kao izravnu reakciju na Hasanagičine monologe.
    Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Tamara Kučinović i ansambl predstave
    Tako predstava funkcionira u različitim dramskim vrstama i žanrovima, kombinirajući elemente poetskog kazališta, monodrame, angažiranih autorskog pristupa, sve do kabaretskih reminiscencija u postavljanju odnosa glazbenika i glumice. Doista, Hasanaginica je predstava koju potiče i motivira Ogrizovićeva interpretacija legende, uobličene u narodnu epsku (usmenu) poeziju, ujedno je i povijesna drama, zahvaljujući prikazu života u krajevima Bosne i Zagore pod turskom vlašću, ali i drama angažiranog poetskog programa, bilo u originalnom trenutku nastanka, bilo u Glluglovoj interpretaciji. Taj se angažman u ovoj, Hasanaginici za glumicu i klavir, očituje u suptilnom i nenametljivom, ali ipak jasnom i postojanom upisivanju problematiziranja ženskog položaja u socijalnim odnosima, majčinskih (ili šire, roditeljskih) doživljaja i (s)uočavanja vlastite djece, do emocionalnog i racionalnog kao supostojećih, a često konfrontiranih elemenata osobnosti.

    Istovremeno uspijevajući svoj angažman učiniti jasnim i nedvosmislenim, ali ostajući suptilni i dovoljno otvoreni da ne nudi definitivne odgovore, autori Hasanaginice kreiraju tako predstavu polivalentne funkcionalnosti i višestrukih (ispunjenih) ciljeva, od onih sinteze glumačkog i glazbenog izraza kao nadopunjujućih, preko čuvanja originalnog, Ogrizovićevog vremena i prostora scenskih zbivanja, do njihovog apstrahiranja u razini angažirane (vlastite) poetike, koja se ne iscrpljuje u iznošenju programa i davanju odgovora u vidu cjelovitog programa, kojem je predstava svrha i u kojem se potpuno iscrpljuje njezin smisao, nego se suptilno i istovremeno jasno, predstavlja publici kao predmet zapitanosti, na koji se odgovor ne daje, a otvorenom ostaje i mogućnost da ga (uopće) nije ni moguće dati.
    Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Tamara Kučinović i ansambl predstave
    Uspješno ostvarena višerazinska sinteza, od one u načinju izvođenja i smislenom supostojanju glazbe i glumačkog izraza, koji komuniciraju i nadopunjuju se, do sinteze prikaza povijesnog vremena i iskustva te aktualnih i univerzalnih angažiranosti, Hasanaginica je uspješno ostvarila svoje postavke, ostajući pritom izvođački balansirana i ne zanemarujući razumijevanje za kazališni i glazbeni izraz, čija se uloga ne shvaća podređenom onome što izražavaju.

    Redateljski oblikovana u suradnji Tamare Kučinović i ansambla predstave, Hasanaginica ostaje uvelike statična predstava, u kojoj je scenski pokret sveden na relativno rijetke, no snažne i smislene pokrete Arbanas i Eldana. Zadržavši tako fokus na replici, glazbenoj i govorenoj, podcrtavajući introspekciju u Hasanagičinu svijest i opterećenja, scenski se pokret ostvaruje upravo u onim trenucima kada je to potrebno kako bi služilo naglašavanju, podcrtavanju i označavanju neke emocije, misli ili trenutka u Hasanagičinoj svijesti, koje autori žele označiti i tako učiniti zapaženom, zbog značenja u bilo kojem od dijelova konteksta suptilnog višeznačja njihove predstave. U tome pomaže i scenografija Dine Zebec, sastavljena od jednostavnih elemenata na kojima se glumica i glazbenik nalaze, a koji se u određenim trenucima razmiču te udaljene, zapravo izvan scenskog prostora, ali prisutne, kolijevke. Svjetlo Tamare Kučinović također je ugođeno s tim ciljem, kako bi služilo podcrtavanju Hasanagičine svijesti i glazbenih reakcija i reminiscencija.
    Umjetnička organizacija Gllugl, Varaždin: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Tamara Kučinović i ansambl predstave
    Hasanaginica Katarine Arbanas (koja je i autorica adaptacije), pokazala se izražajno snažnom i jasnom, a istovremeno dovoljno suptilnom, naglašavajući u tome kontradikcije s kojima se njezina Hasanagica susreće i sukobljava u vlastitoj svijesti. No, upravo struja svijesti i monološki obrasci na kojima se predstava temelji, izgrađeni su uvelike od replika, manje ili više doslovno prenesenih iz Ogrizovićeve drame, čime je ponekad, no ipak samo trenutačno, izgubljena cjelina izrečenog, što je posljedica funkcionalne uloge tih replika u originalnoj Ogrizovićevoj dijaloškoj fakturi. Usto, autorska glazba Petra Eldana, koja se kreće u rasponu od sevdaha i narodnih melodijskih linija, do jazza, komunicira s takvim Hasanagičinim monologom, što je rješenje koje, unatoč sveukupnoj uspješnosti, ima određene manjkavosti, upravo u trenucima kada Hasanagičine replike ostaju necjelovite.

    Ipak, struja svijesti kao dominantan način pripovijedanja omogućila je da i takvi trenuci u predstavi (p)ostanu njezin integralan dio te se, unatoč varijacijama u konzistentnosti cjeline, time zapravo afirmira upravo ova značajka Hasanagičine osobnosti. Riječ je, dakle, o zanimljivoj predstavi, čija je publika može interpretirati i proživljavati na različite načine, od drugačijeg predstavljanja lektirnog djela, do aktualnog komentara različitih socijalnih uloga i odnosa, dok ona, ostajući nenametljiva, funkcionira u svakoj od tih interpretacija.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. siječnja 2017.

    Milan Ogrizović
    Hasanaginica
    režija Tamara Kučinović i ansambl
    premijera 10. prosinca 2016.
    dramaturginja Katarina Arbanas, skladatelj Petar Eldan, scenografkinja Dina Zebec, kostimograf Mladen Grof Jerneić, dizajn svjetla Tamara Kučinović, songovi: sevdalinka Što te nema obrada Petar Eldan / riječi Aleksa Šantić, tehnička pomoć Josip Boršoš, izrada nakita Džana Talijančić, plakat Matilda Lepoglavec
    izvode: Katarina Arbanas, Petar Eldan

Piše:

Leon
Žganec-Brajša